BEOGRAD
Miloš Majstorović, nekadašnji zapovjednik Vatrogasno-spasilačke brigade Beograd koji je rukovodio sa sedamsto ljudi, prije petnaestak dana otišao je u mirovinu.
Umjesto da svako jutro ili često i u ponoć oblači vatrogasnu uniformu, Miloš Majstorović, nekadašnji zapovjednik Vatrogasno-spasilačke brigade Beograd posle 31 godine rada „uvežbava” život u „civilki”, odnosno u penziji. Iza njega su godine iskustva kako na terenu tako i na poslovima organizacije rada jedne od najpotrebnijih i najiskusnijih službi u prijestolnici. U vatrogasne redove ušao je sa 24 godine, nakon završene više tehničke škole u Novom Sadu. – U vrijeme kada sam postao vatrogasac naš status nije bio povoljan, zbog čega su se ljudi rijetko odlučivali za ovu profesiju. Jedino oni koji su imali nekog bliskog u ovoj branši znali su o čemu je ovde riječ i kakav je ovo posao. Meni su „putokaz” bili prijatelji i rođaci, ali sam dolaskom u Vatrogasnu brigadu Beograd i ja bukvalno počeo od nule – rekao je Majstorović.
Rođeni Zemunac je prve vatrogasne korake napravio u postaji na Voždovcu. Tu je proveo sedam godina kao vatrogasac i postao zapovjednik odjeljenja. Na dan NATO bombardiranja Srbije prešao je u brigadu u Ulici Mije Kovačevića, gdje je postavljen za pomoćnika šefa smjene. – Tu sam radio pri stožeru koji je rukovodio svim intervencijama u gradu. Bilo je kompleksno i veliko iskustvo. Za razliku od vatrogasaca iz ostalih vatrogasnih službi ne samo u Europi, već i šire, mi smo gasili požare koje oni nikada neće vidjeti ili će možda to iskustvo imati jednom u karijeri. Svakodnevno, za 77 dana, mi smo imali požare, što takozvane blokovske, što one gdje su gorjele opasne materije... Radili smo i pod udarima bombi. Naši momci bili su u Glavnom stožeru u Nemanjinoj kada je po drugi put NATO avijacija gađala taj objekat. Tada, srećom, nitko naš nije stradao, ali je ozljeđeno 13 kolega, a šteta na opremi bila je ogromna – priča Majstorović.
Priča o poverenju, laži i istini
Stožer je vodio računa o tome koji bi objekti mogli biti sigurnosno interesantni pa su vatrogasci u roku od nekoliko minuta nakon bombardiranja kretali u gašenje. Tri godine nakon toga Majstorović se vratio svojoj „prvoj ljubavi” – vatrogasnoj postaji na Voždovcu gdje je postao zapovjednik čete i vodio smjenu od oko tridesetak ljudi.– Bilo je to neprocjenjivo iskustvo jer se radilo o većim intervencijama. To je nešto što svaki vatrogasac mora proći da bi vidio koliko je teško odgovarati za ljude. Posao vatrogasca je težak, najopasniji, ali što se čovjek penje na više radno mjesto veći je strah za ljude na terenu – ističe on.Poslije 2008. godine vraća se u Ulici Mije Kovačevića kao šef smjene, na radno mjesto koje je operativno najodgovornije u gradu. Na tom mjestu se u jednoj smjeni rukovodi „cijelim gradom”, odnosno sa 18 vatrogasnih jedinica. – Na ovom mjestu se mnogo nauči, ali i pokaže znanje u organizaciji, rukovođenju i radu sa vatrogascima na terenu. To mi je možda bio i najdraži period u karijeri – priča on.
Prag i Malerova Sedma simfonija „na dobrom putu”
Koliko su naši vatrogasci i u Beogradu i u Srbiji dobri pokazale su intervencije u Grčkoj, Albaniji, Republici Srpskoj, Makedoniji... Njihovo znanje zasniva se na iskustvu stečenom na terenu. Iako je to neprocjenjivo, ono što je važno jeste da se vatrogasci usavršavaju i na drugi način. – Bilo bi dobro da se formira jedna visokoobrazovna ustanova gdje bi znanje sticali vatrogasci profesionalci, jer mi ne gasimo samo požare. Mi smo tu kada se jave bilo kakvi značajni problemi. To svi u okruženju imaju osim nas – napominje on. U mirovini je tek petnaestak dana pa se mnogi nisu navikli da je u „civilki”, bez uniforme. – Ne mogu me ljudi prepoznati... Ali ja se polako navikavam. Jer ne treba čovek raditi samo ono što zna. Uljuljka se. Ovo je prilika da radim nešto drugo, ali ću ostati sa vatrogascima na vezi i ako im treba neka pomoć ja sam uvijek tu. Drago mi je što je iza mene ostao dobar tim, koji garantira da će Vatrogasna brigada Beograda raditi dobro, odnosno bolje nego do sada – kaže Majstorović i uz osmjeh dodaje da se njegovom odlasku u mirovinu raduje obitelj, najviše supruga. – Mislim da nitko nema sretniji od nje jer sada zna da sam tu i da može da se osloni na mene – kaže on.
U svojoj karijeri Miloš Majstorović dobio je veliki broj nagrada.
– Nisu to moje osobne nagrade, već nagrade mojih kolega. Jer čovek ne postoji ako iza sebe nema tim. Ja sam bio samo jedan mali dio Vatrogasne brigade Beograda koju čini 730 vatrogasaca i svi su oni za nagrade zaslužni mnogo više nego ja – ističe Miloš Majstorović. Jedna od intervencija koja je Milošu Majstoroviću ostala urezana u sjećanje dogodila se u Obrenovcu na pretakalištu tečnog naftnog plina. Tu su se zapalile dvije velike cisterne od po petnaestak tona. – Gorjele su i cisterne, ali i plinske boce oko njih. Bile su toliko zagrijane da je pedesetak boca eksplodiralo. Upali smo u tu vatru i uspjeli da „ohladimo” cisterne koje su plamtjele. Vatra, srećom, nije prodrla u njihovu unutrašnjost. I sada razmišljam da li smo postupili kako treba, da li smo bili suviše hrabri. Ali, da smo pustili da te velike cisterne eksplodiraju, pitanje bi bilo što bi sve i u kom obimu oko njih bilo sprženo. U Obrenovcu sam bio i kada su krenule poplave. Nedaj Bože da se to ponovi. Međutim, upravo tada je data velika pomoć u razvijanju Sektora za izvanredne situacije jer se vidjelo koliko je ova služba potrebna – istakao je on.….politika.rs
Post je objavljen 22.01.2023. u 06:13 sati.