Sudijo, molim te, budi pošten
kada sudiš ovim pjesmama, shvati
sa svima njima proveo sam
neko vrijeme
neka sumorna jutra
neka blještave zalaske
s nekima sam živio duže nego sa ženama u braku
s nekima sam to obavio brzo
u zanosu i s nogu
u polumračnom gradskom parku, prefinjenom kafiću
u znojavoj prirodi, divljem ratnom
bombama izrovanom pejzažu
s nekima sam se zbilja mučio
odlazio sam od njih i vraćao im se
odlazio-vraćao
agonija traje vječno, činilo se
pokušao sam ih promijeniti
pokušao sam mijenjati sebe
prilazio sam im i s lijeva i s desna
i odozdo i odozgo, lickao ih, dražio
izazivao, grmio i galamio
mijenjao sam perspektive, mijenjao pristupe
al' naprosto nije išlo
neke stvari nisu zapisane u zvijezdama
niti krvlju zabilježene slovima Zakona
valja biti pošten prema sebi
jer malo je poštene proze danas
poezije još manje
i stoga Sudijo, kad sudiš
prije svega budi pošten prema sebi
a tek onda odsjeci meni
i mojim pjesmama