Taj dan' prije 15 godina' trebala sam obić svoju majku. I ko za kurac' napadala je snježina pol metra' auto mi se zaledio' nisam ga mogla upaliti.
Tri dana prije' odvela sam majku ( bolovala je od Aldcajmera' glupi' odvratni " njemčina") na frizuru' pedikuru' manikuru' kupila joj crveni ruž za usne' koji je obožavala. Dotjerala je' našminkala i išle smo nas dvije na kolače i kavu u jedanu slatičarnu. Moja majka' nije znala tko sam - zvala me gospođom i rekla mi da sam baš draga' i pitala me jel znam di je njena kći - Buba!
Srce mi se' rasprslo u tisuću komadića' a bila je žena Zmaj.Bila!!!!
I taj dan' sve se urotilo protiv' mog odlaska k njoj i navečer mi javljaju' da je moja Majka umrla!
Bemti' život da ga jebem. Pfuuuu!
I godinama me to izjedalo' žderalo i onda jedan dan' konačno sam postala' ko polu svjesna - pa nisam ja naručila snijeg i minuse' nisam ja zablokirala auto!
Utjeha? Baš i ne' al tada sam spoznala' da ja sam odgovorna' samo za vlastite odluke...A tad..imala sam namjeru i želju otić k njoj!
Ko i ova pizdarija' s Coronom' kad djecu i unučicu nisam
vidjela dvije godine!
U ovo malo' naših svojevoljnih' mogućih sloboda' shvatila sam da nitko od nas nije Atlas' nitko od nas nije " gutač' tuđih grijehova"
Mi u tom skučenom' malenom manevarskom prostoru' preostalih sloboda' odgovorni smo SAMO za vlasnite postupke!
Apsolutno nije utjeha' al je končić za kog se drži moj preostali' zdrav razum!
Pfffuuu!
Post je objavljen 16.01.2023. u 13:40 sati.