Bilo je to davno. U neka lijepa i vesela vremena. Bila sam tada u osnovnoj školi. Voljela sam se družiti i pričati, baš kao i danas. Putujem s bakom vlakom iz Bratislave za Split, uz presjedanje u Mađarskoj. I baš sam nekako sretna. Idem mami, a baka sa mnom! Škola uskoro počinje....Ma, sve posloženo da ne može bolje....
I uzmemo baka i ja spavaća kola iz Budimpešte do Splita. Pričamo, smijemo se.....Prije toga nas kontrolor poziva na nekakav ručak, večeru - što li. Baka mudro odbija, a ja mala, šašava vjerovala sam svima na ovome svijetu. Ne znajuči za zlo i opasnost.
Odjednom sam osjetila nevjerojatan umor. Oči su se odmah zaklopile.
Za to vrijeme, dok smo baka i ja spavale, netko nas je pokrao. Meta su bile putovnice, odnosno tada pasoši. Odnijeli su sve dokumente, zlatni prsten skinuli mi s prsta.....Tek kasnije, puno kasnije osvijestila sam da je to netko mogao samo uz pomoć konduktera, jer samo on ima duple ključeve od kabina. Omamili su baku i mene plinom, a kasnije smo saznale da nismo jedine. Opljačkano je bilo još dvoje Poljaka.
Našli se svi na policiji! Uglavnom, počinitelje nikada nisu našli.A ja sam naučila da obično kad Ti je najljepše - uvijek će se dogoditi nešto, što će se truditi pokvariti Ti raspoloženje. Ali, kvaka 505 je u tome - da to ne dozvolimo. Kada Ti život pokaže zube - uzvrati mu na isti način. I viči na sav glas, da Te svi čuju......Možda netko čuje i priskoči u pomoć. I svijet odmah dobije lijepe boje.
Ili - naprosto sam sebe oraspoložiš i nađeš neko lijepo događanje, koje će izmamiti osmijeh. Ljubim!