Ostajala je poluotvorena , manje od centimetra, rugajući se njenom uvjerenju da je nije zaboravila pogurati do kraja, da ju je poslala u gol kao da puca jedanaesterac.
Nije!
U njegovoj kući, kao i u njegovoj glavi, sve je, baš sve trebalo biti onako kako on vidi, doživljava, ne dopuštajući ni najmanji odmak u slobodu i kretaivnost trenutka. U duhovnost - u slobodu rascvjetane livade, u mladu razlistanu šumu, , u bistar potok.
Važna je bila ona - ladica.
Vjerovala je da je to šala, nadala se tome, ali onda je otkrila kako se vara. Bila je tužna, jer joj ladica - izdajica, kako ju je nazvala , nije baš ništa predstavljala. A njemu sve. Od nepoštivanja njegovog doma, do napada na njegovu osobnost.
Uh!
Pitala se u tišini kako je to moguće. Kako je moguće da se jedna obična ladica ispriječi između kreativnosti i stvaranja, između ljudi koji se trude poboljšati i oplemeniti sve što su zajedno prošli. Zato ju je nazvala izdajicom, a njega picajzlom. Izdavala ju je u trenucima u kojima je vjerovala da je savladala tu običnu, najobičniju radnju kojom je rušila njegovo samopouzdanje, a da joj to nije bilo ni na kraj pameti. Mislio je i čak to izgovorio, kako mu to namjerno radi. Kako time osporava njegovu potrebu da sve bude na svom mjestu. Da je bar bilo tako. Mnoge stvari nisu bile na svom mjestu, pa se pitala kako se zbog njih ne uzrujava.
Mučila se da ladicu-izdajicu ne zaboravi pogurnuti do kraja i oduzimala si djelić zalaska sunca i maštarije da će ju pohvaliti što je eto zatvorila ladicu. Nije to učinilo, kao što je vikao svaki put kad ladica-izdajica ne bi bila na svom mjestu. Koji put bi zatomila vrisak i poželjela otrčati u svestraniji i smisleniji svijet. Nametalo se pitanje: čemu to nepotrebno bježanje, koje ubija ljepotu druženja i razumijevanja. Njih....
Onda je s nevjericom u očima gledala kako bijesan izvlači ladicu i nosi je u garažu, samo zato što ladica - izdajica nije uglavljena do kraja, već viri puni centimetar ispod radne ploče. Dobila je izgon iz kuhinje.
Smiješila se, jer joj je samo to preostalo - pitajući se tko je tu lud.
Jasno mu je dala do znanja da joj ne smeta ta njegova sila. Samo neka se sili, dok još misli da može. Misleći kako je još uvijek mlad i kako mu je zbog toga dopuštena svaka ludorija, zaboravljao je na činjenicu da su sijede kose tu i da mora ostaviti malo prostora mudrosti. Jer samo mudar čovjek zna odvagnuti prioritete. Razlikovati prave probleme od nekih nebitnih stvari. Sitnica, na koje se ne treba hvatati. Zašto on to nije znao, pitala se puno puta. Onda joj je jedna prijatelj rekao da joj nije mogao naći neku ozbiljniju zamjerku, pa se hvatao za nebitnu.
Nekoliko tjedana kasnije priznao je da se sam razljutio na svoje teške misli i konstrukcije, optužbe - što je tko mislio ili kakav je izraz lica pri tome imao.
Možemo mijenjati samo sebe, ane druge, ma koliko se trudili! Promjenom sebe mijenjamo kut gledanja i často se pitamo kako to da na istu situaciju reagiramo mirnije, opuštenije i staloženije. Onda ugledamo sunčanu zraku, koja se proteže do ladice - izdajice i vidimo kako se odbija od mesinganih ručki i cilja u zjenicu oka, u sam centar novih spoznaja. U dublji dio nas samih, u dušu. Učimo da su se pojavili detalji koji nas zavode i odvode u druge smjerove, u nevidljive dubine. Novi putokazi koji će oblikovati naše nove putove, za koje nećemo biti sigurni jesu li ispravni ili isprazni. Za to će nam poslužiti budućnost i mudrost koju smo s veseljem zataknuli za šešir, da nas poput antene usmjerava. Da ne ponavljamo greške iz prošlosti.
Ljubim! 666 post od povratka na blog.
Post je objavljen 14.01.2023. u 22:00 sati.