Marketing
LITERATURA KAO CARSTVO DUHA
Htio bih se ponovno vratiti na inkriminirano vrijeme Savjetovanja u sferi kulture kojega je hrvatska Partija pripremila 1984., dakle, u vrijeme neposredno pred našu ratnu kalvariju i ja sam također govorio na tom Savjetovanju kao član Ideološke komisije CK Hrvatske pored nekih drugih jako značajnih imena koja su svakako značila i još uvijek nešto znače na našem hrvatskom kulturnom nebu kao što su Vanja Sutlić pa Ervin Peratoner, Nedeljko Dragić, Milan Rakovac. Tada sam spominjao neke tendencije u suvremenoj hrvatskoj umjetničkoj kritici, ali mi se čini danas da sam ostao nedorečen, tj. da sam spomenuo stajalište o umjetničkoj i našoj kulturnoj kritici koje je ostalo na uvjerenju da je umjetnost i kultura prostor samodovoljnosti i imanencije koja nema nikakve veze sa socijalnim totalitetom.
Moja namjera, dakako, nije bila otvarati diskusiju o spornim pitanjima literature što bi podsjećalo na vrijeme Ždanova kad je literatura trebala biti što manje formalna. Ja sam samo htio reći da se ne slažem s mišljenjem koje u tzv. umjetničkom diskursu ne vidi neke socijalno-povijesne relevancije, neke povijesne momente kao i realnu socijalnu situaciju koja u značajnom mjeri oblikuje literatno djelo. Stoga je bilo točno moje zapažanje da svaka kritika te kritike i tog stvaralaštva nailazi na primjedbu da je nepristojno, upravo staljinistički nepristojno kritizirati tu imanenciju, ako kritika nije izvedena iz nje same, dakle, pristajući na njen privilegirani položaj. Tada sam spomenuo stajališta nekih naših literaturologa koji će nekoliko desetljeća kasnije u novim hrvatskim uvjetima „drmati“ hrvatskim ministarstvom kulture vjerojatno stoga što su formulirali tezu kako „logički semantički izvod istine mora biti ontološki dostatan upravo zato što literatura ne poznaje zbilju izvan jezične.“ Tu se možda previše naglašavao taj moment jezika za razliku od mog mišljenja da je tu riječ o lošoj apstraktnosti pa sam inzistirao na poimanju literarnog djela kao rada svagda socijalno određenog što sabire i reproducira totalitet povijesnog iskustva.
Ne treba ovdje uvjeravati nikoga kako je ovo moje stajalište bilo osuđeno na trpljenje kvalifikativa teorije odraza sa kojom teorijom zajedno sa cijelim ruskim marksizmom smo mi produktivno raskrstili u novoj viziji samoupravne civilizacije. Htio sam reći da ja literaturu vidim kao malu zbirku kratkih misli o svijetu i životu i u tome je specifičnost onih pjesnika i pjesnikinja i pisaca koje sam pratio tijekom vremena (i pisao o njima i njihovoj literaturi) da svrhu poezije ne predstavljaju neke stvari i njihova praktična egzistencija, već stvaranje i izražavanje govorom.
Poezija, dakle, počinje u onom trenutku kad je pjesnik ili pjesnikinja učinio/učinila pokušaj da izrazi samog/samu sebe. Ono što je rečeno, ono što je izgovoreno ili napisano za njega/nju je samo zbog toga da bi bilo izraženo. Odatle ta uzvišenost poetske riječi koja obuhvaća takve predodžbe koje po svojoj vrijednosti s pravom teže da se izdvoje od običnog načina govora, ali to je još uvijek jako daleko od onog vulgarnog poimanja naših ministara kulture koji smatraju da se čitav realitet poezije iscrpljuje u jeziku, tj. da poezija ne poznaje zbilju izvan one jezične. Međutim, istina je da se poezija u jezičnom pogledu izgrađuje kao jedno naročito područje, ali se ona odvaja od običnog govora, jer u njoj stvaranje izraza dobiva višu vrijednost od onog običnog izgovaranja. Poezija, dakle, zna za ono područje od kojeg se mora osloboditi da bi se stavila na slobodno tlo umjetnosti, ona se unekoliko mora osloboditi limita jezika da bi postala umjetnost inače je logika.
„Naprotiv, pravi objekt koji odgovara poeziji je beskrajno carstvo duha.“
(Hegel, Estetika 3, 375)
Jezik je, dakle, materijal koji neposredno pripada duhu i koji je od svakog drugog materijala najsposobniji da interese duha uhvati u njihovom unutrašnjem životu. Promatrano s te strane glavni zadatak poezije sastoji se u tome da u svijesti istakne snage duhovnoga života i uopće ono što je u svijetu ljudskih strasti i osjećaja poput morskih valova koji se penju i spuštaju ili kao more koje mirno struji pred ljudskim očima, odnosno sveobuhvatno carstvo ljudskih predodžbi, podviga, radnji, udesa, pokretačkih snaga svijeta i božansko upravljanje tim svijetom.
„Poezija je na taj način najopćenitija i najpoznatija učiteljica ljudskog roda i ona je to još i danas.“
(Hegel, Ibid)
Eto, to sam zapravo tada htio reći, ali mi je trebalo skoro četiri decenije da bi moje mišljenje bilo izraženo na razumljiv način i način koji je prihvatljiv mnogima, a onda sam se sjetio riječi suvremene hrvatske pjesnikinje Jadranke Varga:
„Mi pjesnici smo takvi kakve nas je Bog pomilovao svojim stihom, a inače bi na svijetu nedostajao najsjajniji roj zvijezda na noćnom nebu. Mi pišemo drugima o sebi i onda drugi sebe pronalaze u nama.“
Tako su i mene pomilovali svojim stihom pa sam skoro četiri desetljeća kasnije oslobođen optužbi za staljinistički kriminal, jer se nikome nije sviđala otvorena argumentacija oko sudbine realnog socijalizma i ljudi zatočenih u njemu, a danas - u demokraciji - svatko može nekažnjeno pljuvati po svemu. Da čovjek pukne od smijeha!
Post je objavljen 11.01.2023. u 09:20 sati.