Bio jednom jedan nemir
I uz more
I uz jezero čak
Jedna noga koja stalno bježi
Jedan miris koji navješta kraj
Na šetnici
U najljepšem apartmanu za mladence
U onom istom apartmanu broj 9
Gdje sam se odvajala od svog tijela
Kao najgluplja voljena žena na svijetu
Činila zbog te iste
Ljubavi
Najblesavije stvari kojih se možete sjetiti
Netko je spavao sjedeći u autu
Ili pak s glavom u mom krilu
Ko izgubljeno dijete
Netko je često mijenjao boravište
Netko se nikada nije kanio smiriti i naći
Netko ko ne vodi računa o svojim stvarima
Netko tko me htio zaključavati
Ludovao od muških pogleda
Imao bijesne ispade
Skrivao se u stalnoj požudi
Od prošlosti, analiza, razgovora
Nekome nije trebao alkohol
Da stalno izmišlja najdalje proplanke
Prodaje prekrasne priče
Koje svaka od nas želi čuti
Svaka
A onda sve zaboravlja
Kada voliš treba šutjeti
Svetogrđe je o tome pričati
Kada voliš ne treba se suprotstavljati
Vjetar se smiri, godišnja doba izmijene
Prilike propuste kroz prste
Vlakovi ne stanu na predviđenim mjestima
I sva kiša jednom stane
Izgube se u prašini zaborava
ljubljene riječi, zagrljaji, pokušaji pomirenja
Sve
Ko privjesak, zadnji gutljaj kave, otisak ruža
Poznati miris, torba puna stvari,
ostavljena šutljiva gitara
Kada voliš treba otići
Dok još voliš