Tradicionalno, rođendanski broj "ST-ćanistike" ukucavam drito u editor, bez prethodnog glancanja u Wordu. Pošto se "ST-ćanistika" treba bazirat na dnevničkim zapisima, evo opisa današnjeg
dana koji mi je ujedno i rođić.
Rođić sam dočeka budan jer sam lega tek u pet ujutro. Prvi me čestitkom za rođić počastija jubitov algoritam, i to prijedlogom za polusatni dokumentarac o tome kako se jedan 97-godišnjak suočava s vlastitom smrtnošću dok mu svaki dan zbog prirodnih uzroka može bit zadnji. Autor dokumentarca je njegov unuk, a na kraju se saznaje da je čovik umra nedugo nakon završetka snimanja. Inače, čovik je po demografskom uvjerenju bija Amerikanac, po struci psiholog, a uz to još i autor nekoliko knjiga od kojih nekoliko na temu povezanosti neuračunljivosti i krivične odogovornosti, tj. kako to psiholozi mogu procijeniti. Ali glavno pitanje koje ga je zaokupljalo je odakle strah od smrti, tj. zašto strah od smrti univerzalno spopada ljude koji su racionalna bića jer je iracionalno razbijat glavu oko nečega što spada pod osnovne postavke života na Zemlji i neminovno svakoga ko hoda po Zemlji na kraju i dočeka. Inače, iz dokumentarca se cidi starost, sve je u sporim pokretima uz hodalicu, prekidano prostoproširenim rečenicama kućne pomoćnice i kadrovima krošnji stabala u vrtu ispred kuće dok ih njiše povjetarac. Starost je užasna zbog fizičke nemoći. Starost je debilna zbog toga što nakupljeno životno iskustvo završava u vrići od fizičke nemoći. Ali istovremeno je i čudna jer granica između nostalgije za onim što je bilo i što smo napravili s jedne strane, i žaljenja za svim što smo propustili ili mislimo da smo propustili s druge strane postaje nejasnija što je smrt bliže. Pritom ne mislim da je brisanje te granice pojava rezervirana isključivo za dementne. To bi bilo jeftino izvrtanje. Mislim prije svega na one koji dožive duboku starost, a intelektualno ostanu bistri.
Uglavnom, nakon dokumentarca sam iša leć i probudija se najranije oko podne kad su mi Filomena i Antić prvi čestitali rođić. Umija sam se, napravija krevet, provjerija mejl i broj citata na Google Scholar-u, a onda otiša preparkirat auto jer zbog produženog vikenda mogu bit relativno razmažen po pitanju parkirnog mista. Posli su na ručak došli Choby, Tata Neno i nećaci. Za ručak smo se generalno ubili, a onda sam to mora probavit - to znači da sam se s nećacima igra na Magneta, Lanaca, Gravitacije i Nestabilnog tla, sve stare oprobane primitivne igre za uzrast od tri od 43. Inače, Gravitacija je najvažnija jer pokušavam nećaku objasnit da kili i težina nisu isto, jer kili su apsolutni, a težina relativna. Inače, nećak je peti osnovne i sluša zemljopis (pardon, geografiju), ali ne i fiziku što ne bi trebala bit prepreka jer kroz igru se sve lakše nauči dok se pubertet bliži...
Otišli su ća oko pet šta uopće nije bilo loše, pa sam nakon toga nastavija namištat podatke iz jednog starog istraživanja. Ostatak dana je bilo pisanje ovog broja "ST-ćanistike" uz gluvarenje po jubitu. Za sada
evidenciju potrošenog tariguza vodim uredno.
Post je objavljen 08.01.2023. u 19:16 sati.