Krenimo od osnovne poante. Obrazovni sustav nas je sve više manje izmasakrirao. Neki još uvijek vjeruju u onu od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba. Neki vjeruju i u Djeda Mraza. Vjerujem i ja i to je stvarno lijepo.
Smatram da je jako dobro naučiti zbrajati, oduzimati, znati strane svijeta, koje kulture najviše uspijevaju u Meksiku, osnovne informacije o hrvatskim kraljevima, uključujući i onu da nismo sigurni da li su uopće postojali, ponešto o ljudskom tijelu, red kemijskih elemenata itd itd. Puno toga se uči o školama. Osim najvažnije stvari. Ne čini li vam se da je naprosto suludo da u školi nema ni jedne riječi o tome kako živjeti vlastiti život, kako upoznati sebe itd., već se cijeli sustav sastoji od random znanja koje je kao lopatama nabacano po udžbenicima i programima? Što se mene tiče, to je suludo i više nego suludo.
Zamislimo ovakav scenarij. Djeca dolaze u školu, tek su završili s igrama u vrtiću i onda ih dočeka školski djelatnik i kaže im nešto ovako: Dobrodošli djeco! (širok osmijeh) Kako ste? Jeste se naspavali? Vaši vrtićki dani su iza vas. A znate li što je ispred vas? Školski dani i godine. Ovdje ćete moći raditi i učiti svašta. A znate što nam je najvažnije? Da sljedećih osam godina iskoristite da otkrijete ono što vas najviše zanima, ono što vam najbolje ide. I to je sve. Ništa drugo nije važnije od toga. Mi smo ovdje da vam pomognemo u tome. Mi smo vaši mali pomoćnici, kao što i Djed Mraz ima svoje pomoćnike. Vi ste Djedovi, mi smo pomoćnici. Što kažete na to, djeco? Kako vam se to sviđa? Svatko od vas ima nešto u sebi, neki poseban talent, neku posebnu sklonost. Ali mi ne znamo što je to. Ni vi još ne znate što je to. Morate isprobati mnoge stvari pa ćete saznati. Na vama je da istražujete. Vi ste sljedećih osam godina mali istraživači. Neka područja će vam se svidjeti, neka neće. To je u redu. Svi smo različiti. Ono što vam se svidi, tu dajte sve od sebe. Ono što vam se ne svidi, naučite barem osnovno o tome, da ne budete panjevi kad odrastete. Sljedeća stvar, kod nas nema ocjena. To je nešto iz prošlih vremena, što je potpuno odbačeno kao glupost. Nas zanima da vi pronađete ono što vam leži i da napredujete u tome. Mi smo ovdje da vam pomognemo u tome i da radimo zajedno. Ako vam nešto zapne, tu smo. Shvatite ovo kao jednu igru, ali ozbiljnu igru. No, vi ste ionako ozbiljni u igrama. Nitko nije ozbiljniji u igri od djece. I tu ćemo mi nešto nastojati naučiti od vas. U tome ste vi naši učitelji. Što kažete na to, djeco? Mi smo vaši učitelji u onome što mi znamo. Vi ste naši učitelji u onome što vi znate. Znamo da na djeci, na mladima svijet ostaje, tako da nam je jako važno da taj svijet ostavimo u dobrim rukama. A da bismo u tome uspjeli, moramo neke stvari naučiti, neke stvari razumjeti i postati najbolji što možemo u onome što nam najviše leži. Još jednom, dobrodošli djeco i nadamo se da će vam školski dani i godine biti ispunjeni zanimljivim i korisnim sadržajima. A sada svi skupa uživajmo u nastupu benda kojeg čine učenici viših razreda.
Evo, da li je ovo tako teško? Naravno da je. Jer skoro nitko ne razumije poantu. Osim toga, koji bi to kadar bio kadar provoditi ovako nešto? Moglo bi se. Ali prije toga je potrebna potpuna promjena paradigme. Nećemo čekati da se dogodi ta promjena na širem planu. Može proći život u tom čekanju. Ono što uvijek imamo mogućnost napraviti je promijeniti vlastite paradigme, uvesti nove, bolje, svrsishodnije i živjeti u skladu s njima, na nivou koji je moguć.
Let it be you
2
Post je objavljen 27.12.2022. u 10:05 sati.