Dok sam išla u osnovnu, tamo nedje davnih sedamdesetih, za marendu smo obično dobivali neku splačinu koju su nazivali kavom/čajem i komad kruha namazan pekmezom (bez putra), paštetom ili pak komadić zdenka sira.
Nekada smo umjesto toga znali dobiti jogurt.
Obični bijeli (ima Kolinda donekle i pravo, voćnog u školi stvarno nije bilo, doma kad su ga starci ulovili u butigi) i to bez žlice, pa smo se snalazili na sve načine i od pokrova modelirali nešto čime se to moglo istrugati iz čaše.
Ali na Badnjak smo uvijek dobivali sendvič od šunke.
Moja baba sprdala se nad tom praksom. Podsjećalo ju je na ono kad su Nikoletini Bursaću naredili da nema Boga.
Baba se inače rugala i tadašnjim političarima, od kojih se jedan (da mu sad ne spominjem ime da me nasljednici koji su u medjuvremenu pretpostavljam veliki vjernici ne bi tužili) znao u razgovorima s djecom hvaliti kako je bježao sa vjeronauka.
Baba bi samo rekla : Budalo da budalo, sad ti oćeš reć da si već ko dite bil komunist a bil si drugoredaš, samo drugoredaši su bižali z škole!".
Tako je baba i tu praksu serviranja šunke na Badnjak držala budalaštinom bivših drugoredaša a tadašnjih direktora i predsjednika komiteta.
Mene kao malu uvijek je bilo malo strah da babu ne proguta ta famozna noć, kojom je sama uvijek strašila tatu, strica i bratića kada bi preglasno kritizirali vlast.
No od one zgodbe kada je baba na Badnjak onako u travezu (pregača), brišući ruke pune brašna naprašila milicajca koji ju je došao uhapsiti zbog neplaćene kazne za parkiranje strah se malo rasplinuo.
Dan danas se smijem toj sceni.
Milicajac na verandi a baba onako podbočena : "Ti šmrkljavac ćeš mene uhapsit, a ča san to napravila?".
Jadnik nije znao što da uradi sa subjektom koji se nije dao uhapsiti, pa je zvao centralu, gdje su mu rekli da pusti babu na miru, platit će stari tu kaznu drugi dan.
Nego da se vratim onoj šunki na Badnjak.
Dok su nam u školi servirali se šunku kao neku odgojnu mjeru protiv slavljenja Božića, cijelo je mjesto već danima mirisalo, bolje reći smrdilo na bakalar.
Službeno ga nitko nije kuhao, a svi su ga jeli.
Stari je uvijek pizdio jer bi njegov šef uvijek izmislio službeni put na Badnjak samo zato jer njegova žena bakalar nije kuhala.
Ne zato što bi bila komunistica, nego zato da ne usmrdi kuhinju, pa je direktor tražio način da se taj dan ipak naždere bakalara po restoranima po putu.
Kad bi Stari tako na Badnjak konačno stigao kući, bakalar mu je već izlazio na nos a doma je čekala još jedna porcija.
Sestra mi je danas poslala link iz Maloga mista koji me danas sjetio na te neke stare Badnjake i Božiće sa svim ondašnjih foklorom.
Dobro smo se nasmijali, posebno malome koji bi radije bio nazadan i dobio dva poklona nego napredan samo s jednim :)
I eto, ovako nekako je to moralo izgledati za stolom kod onih zadrtih, pardon, naprednih, a koji (tada) nisu slavili Božić:
Jedno je svist a drugo je bakalar, to nima veze.
Oli bi ja bija manje napredan da san večeras izija koji pjat bakalara i koji fritulu?
(Roko Prč)
Post je objavljen 25.12.2022. u 19:07 sati.