Želim da temelj ljudskog društva bude davanje, a ne prodavanje.
Želim da ljudi žive jedni za druge, a ne jedni iznad drugih.
Želim da se prema onima čiji je životni put zahtjevniji ne odnosimo kao prema „potrebitima“ ili „posebno potrebitima“, već kao prema jednakima koji samo trebaju pomoć da ostvare ista prava i dostojanstvo koja su omogućena onima čiji je život uvjetno rečeno lakši.
Neka nam budu važni uspjesi naših sportaša, neka se radujemo s njima, samo želim da nam npr. sudjelovanje na prosvjedima za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju bude barem toliko važno kao i sudjelovanje na dočeku naših nogometaša, pa da i tada sudjelujemo u stotinama tisuća.
Želim da nas svakodnevno bude briga, ne samo mislima i riječima, već i djelom. Bit će prekasno da nas bude briga tek kada sami doživimo starost i nemoć, tešku bolest ili nesreću, kada i sami budemo gladni i žedni.
Želim da budemo dobri Samaritanci od 0 do 24, sve dane našega života.
Al' to su samo puke neostvarive želje budala koje fantaziraju o nekakvom utopijskom svijetu mira i ljubavi, takvi su u najmanju ruku zreli za ludnicu. Vele da su jednu takvu budalu zbog sličnih fantazija razapeli, a onda su ga proglasili bogom i počeli ga obožavati ne živeći njegovu poruku, 'ko je tu lud?