Od rođenja pa sve do odlaska u veliki grad pripreme za Božić su bile veselje u kući. Ponekad se činilo kako cijelo selo ima poseban miris, a sve zbog cimeta i meda. Svaka je kuća već sredinom prosinca započinjala sa pripremama. Kao prvo, trebalo je izvaditi vezene i štikane stolnjake. Provjeriti da su čisti jer nakon cjelogodišnjeg ležanja u komodi napravio bi se trag na preklopima. Važno ih je bilo oprati i poštirkati, popeglati bez i jednog nabora. Drugo najvažnije bila je priprema i pečenje kolača. Moja je omama imala svake godine crkveni kalendar Danica koji je više bio kao knjiga i na rubovima tog kalendara zapisivala bi recepte. Omama je bila pismena, puno je čitala, otata moj, seljak, tek je nešto malo znao pa bi mu omama iz Danice čitala što se preporuča seljačkom domaćinstvu. Sjetim se ponekad zidnog ormara u kuhinji gdje bi omama držala kalendar i kako bi u vrijeme priprema za Božić bio sav ofucan od stalnog listanja i zapisivanja važnih detalja. Iz tog kalendara ja čuvam recept i za svaki Božić radim jedan kolač koji je omama zvala gorabije. Na netu se spominju gurabije, ali to nije niti slično. Gorabije moje omame se rade u posebnim kalupima (koje sam ja naslijedila, njezine), sa medom i cimetom.
Zapisujem moja sjećanja kako bi moja djeca, unuci i njihovi unuci mogli saznati kako smo u neko davno prošlo vrijeme, ne samo živjeli, već i čuvali uspomene na one prije nas.
(ako stignem prije Božića, nastavit ću)
Post je objavljen 16.12.2022. u 09:44 sati.