Za prst me čvrsto drže;
oslonac i sigurnost trebaju,
najljepšim osmjehom na svijetu
sreću i privrženost pokazuju;
plaču kad su bolesni i gladni
jer, drugačije ne znaju.
Dok prvim koracima nesigurno koračaju;
pokazujem im sunce, mjesec, oblake
ptice što nebom lete
rijeku što žubori i teče;
pokazujem im cvijet
pokraj puta list žut.
Pričam im priču o vjetru
što grane njiše i uspavanku šapuće,
o kiši što nježno škrapuće,
o pahuljama bijelim i snenim;
pričam im priču o zimi
proljeću, ljetu i jeseni.
Pričam im o ljepoti i ljubavi
o svijetu, kakav bi trebao biti;
prešućujem ono manje lijepo
ono, čemu će ih, život naučiti.
Trče u susret Suncu. Ruke dižu put neba.
Malo im za sreću i osmjeh na licu treba.
Istinska ljepota postojanja,
radost i ushit otkrivanja
u nevinim je
dječjim očima.
Djeca su mali čovjek
onakav
kakav bi čovjek trebao biti;
lekcije koje smo zaboravili,
djeca će nas naučiti.
Post je objavljen 14.12.2022. u 17:58 sati.