Marketing
Thelma i Luigi
I opet sam završila na bolovanju.
Hoće me to u zadnje vrijeme.
Ali bez brige, neće me još vrag pobrati k sebi.
Dobro, nekada bi ovakva kakva sam sada odlazila na posao.
Jer tko će završiti projekte na vrijema ako mene nema?
Jer što će kolege reć?
Jer da ne bi ostala bez posla.
Danas me iskreno rečeno za sve troje boli kuki.
I neka te više ni briga
Ča će ljudi reć
Tega je odvavik bilo
Ne moreš pobeć
Samo nasmej se
I neka niš te ni strah
Za dobren konjon
Se vavek zdiže prah.
Prvo, projekti i rokovi.
Trebalo mi je 31 godina rada u struci da lagano oguglam na sve te silne bitne termine koje se MORA stići i koje se ne SMIJE prekoračiti.
Da mi danas itko, pa i sam Bog dodje sa tim da nešto MORAM, odgovorim mu da je moja baba govorila kako se MORA samo umrijeti.
A ja, neka se nitko ne naljuti, ne mislim umrijeti zbog ičijeg projekta, moja OBITELJ me treba više od njih.
PROJEKT će ionako tri mjeseca stajati na nečijem stolu prije negoli ga uopće pogleda.
Plus da nije ni u isteresu tog NEKOGA da ja pandrknem jer onda moraju tek naći novi budalu koja će projekt nastaviti a to bi išlo sporije nego da ja svoju prehladu odležim deset dana.
Drugo, kolege.
Manje više šupci s kojima smo prisiljeni provoditi većinu svog života.
Kad se odbije spavanje.
Ne kužim kako itko može spetljati se sa kolegom/kolegicom, pa tu facu onda gledati još i na pauzi za ručak, preko vikenda, u krevetu.
Da se jednog jutra probudim uz mojeg šefa, bilo kojega, zatukla bi samu sebe, ili još bolje njega, tipkovnicom.
A i to je (uz one famozne LJUDE za koje se moja pokojna mama cijeli život toliko brinula šta će reć) jedna sorta kojoj nikad ne možeš ugoditi.
Kad si na bolovanju, onda ti naravno nije ništa, oni stalno rade za tebe i totalni si zabušant.
Kada pak ozbiljno oboliš jer nikad nisi bio na bolovanju, onda si opet budala koja nije bila nikada na bolovanju da netko ne bi mislio da zabušavaju.
Tako da manje više nek ih jebe tko im pjesme piše.
Nek i oni nešto rade a ne samo ti.
Treće, ostati bez posla.
U zemlji čiji sam državljanin postala u medjuvremenu a u kojoj se sasvim solidno može živjeti i na socijali, izgubiti posao nekada je i bolje nego li ga imati.
Istina, u tom slučaju nemaš sad neka čuda ali barem neko vrijeme ne moraš ustajati svakog jutra da bi financirao sve one kojima to nije potreba.
Danas je i muž slobodan, tako se dogovorio radi utakmice.
Jutros je za promjenu morao ustati prije mene zbog redovne kontrole šećera.
Kako od jučer oko šest navečer nije ništa više smio jesti ni piti, tako je prvo svratio do novootvorene pekare.
I stoji on tako jutros zvoneći pred vratima s doručkom za dvoje.
On: Rekao sam u pekari da mi je žena bolesna, pa su mi zapakirali doručak za doma. Da vidiš kako su im okice zasvijetlile, skroz su se raznježile.
Ja: Trebao si im reć da sam padrknula nedavno, onda ti ga ne bi samo spakirale nego i dostavile.
Smije se, kaže svašta sam lagao u životu ali tako nešto nikada.
Uz doručak planiramo neka putovanja koja mislimo obaviti u skorije vrijeme.
Mene je uvijek strah tih planiranja, nikada mi još u životu nešto nije izašlo tako kako sam planirala.
Kod tih silnih planiranja budućnosti meni se uvijek vrti onih 5 minuta iz filma Up, koje su bolje negoli itko ikada pokazale kako to biva (kad se previše sniva) u životu.
Moja bolja polovica pak cijeli život planira kako ćemo ovo ili ono raditi kad budemo u penziji.
Konačno sam ga uspjela uvjeriti da je bolje sve to obaviti sada nego čekati nešto što možda nikada neće doći.
Tko zna kakvi (i da li uopće) ćemo biti za 12 godina.
Uglavnom, gledamo mi tako malo što se nudi po Americi i kako stići s jednog mjesta na drugo.
On: Možemo iznajmiti auto tamo, nije mene strah voziti po Americi, tamo su široke ceste.
Ja: Ne znam, meni se baš ne snima Telma i Luise 2 dio.
On: Mi smo više Thelma i Luigi iz Supermarija.
Ja: Kakve smo sreće naletit ćemo na kakvog masovnog ubojicu po putu.
On: Taj se onda usrećio kad naleti na tebe, to će mu biti zadnji pokušaj.
I tako.
Naravno da na kraju vjerojatno nećemo ići nikamo.
Jer već će doći neka katastrofa.
Osobna ili globalna.
Ali nije ni bitno.
Važno je sanjati.
P.S. a što se utakmice protiv Messija i 10 sakupljača sekundarnog otpada tiče, idem u tu akciju isprobanom taktikom pljuvanja kako ništa ne valjaju i ništa od njih neće bit i kako je bolje usisavat mačje dlake nego njih gledat.
Jer u pravilu u onda uvijek bude obratno.
Za kraj neka ide meni najdomoljubnjija pjesma ikad napisana, jedina koja i meni odledi onaj komadić stakla od Snježne kraljice u oku i na srcu a koji me davnih dana potrefio i ne odlazi.
Bit ćeš bogat ko i mi,
kralj što ne zna što je kruna,
al' na svojoj grudi
ko i ovi ljudi
bit ćeš velik ko i mi.
Post je objavljen 13.12.2022. u 15:26 sati.