Marketing
Gdje se sakrio Sinko Janko?
Između svih ostalih naziva i naslova, sad mogu reći kako sam službeno stekao i stručni naziv Čuvara planinske prirode. Tečaj koji sam spominjao u zadnjem postu (sramota, prije dva mjeseca, da - to je dok se posvetiš badmintonu, a planine malo pustiš sa strane) priveli smo uspješno kraju. Mogu govoriti samo za svoj osobni dojam, dakako, a taj je samo pozitivan. Upoznao sam mnogo zanimljivih ljudi koji dijele sa mnom interes za i predanost planinama te zaštiti njezine prirode. Iako je nekima bilo teško sjediti i slušati predavanja (svi smo pomalo izašli iz tog štosa, ali nama štreberima je uvijek lakše), svima su nam ta dva vikenda proletjela. Mogu samo reći da se nadam da ćemo svi ostati u kontaktu, povremeno se nalaziti kao (najbolja) generacija čuvara planinske prirode 2022, a od nekih očekujem i neka zajednička planinarenja - uvijek je lijepo i u drugima vidjeti žarku želju za avanturama koja gori i u tebi samom. Cilj ovog zapisa objava je mog eseja koji nosi naslov "Gdje se sakrio Sinko Janko?", a koji sam priložio kao preduvjet polaganju ispita za Čuvara planinske prirode. Kolegica Josipa Čeliković napisala je najbolji esej iz generacije 2022 te ćete njezin rad moći pročitati u jednom od sljedećih brojeva časopisa Hrvatski planinar. Čestitke još jednom svima na uspjehu i vidimo se u šumi - odsad naoružani značkama, amblemima, a neki i lopaticama. Neprijatelji okoliša, pazite se! Psi su pušteni!
Gdje se sakrio Sinko Janko?
Nalazimo se u selu Sošice, ugodno smještenom pod gorsko-planinskim masivom Žumberka. Stručno govoreći, područje parka prirode Žumberak-Samoborsko gorje, koji se prostire na otprilike tristo i četrdeset kvadratnih kilometara, imalo je u geološkom smislu burnu prošlost budući da se nalazi na dodiru alpskih, dinarskih i panonskih geo-struktura. Upravo to je uzrok vrlo zanimljivih reljefnih obilježja, ali i pogodnosti za razvoj raznolikosti flore i faune. Laički pak govoreno i ono odmah oku vidljivo jest da je ovo područje iznimne prirodne ljepote, izuzetno bogato šumom koja poziva čovjeka, posebice planinara i nepopravljivog zaljubljenika u prirodu, da kroči nogom uz, dakako, čim manje ostavljanja tragova po nekoj od brojnih staza, udahne svježi zrak i, tko zna, možda se na trenutak vrati u neko ranije vrijeme kada su njegovi preci puno češće pohodili šumu.
Nije čudno da je upravo u Sošicama izgrađen moderni posjetiteljski centar zanimljive decentralizirane strukture u arhitektonskom smislu, više nordijsko-moderni nego autohtoni po stilu gradnje. Centar počinje s radom jedanaestog travnja 2022. godine, a glavni cilj mu je upoznati ljude s kulturnim i prirodnim dobrima žumberačkoga kraja. No, izuzev ljubaznog osoblja samog posjetiteljskog centra i lokalnih ljudi koji vode ugostiteljski objekt, ovdje vas ne dočekuju samo ljudi. Iako je imao mnogo imena, čak i na različitim jezicima, pred posjetiteljskim centrom vas dočekuje poni zvan Bill. Kako je od predvorja Morije došao do Sošica, nije do kraja poznato. Apsolutno se svi vole fotografirati s Billom jer je simpatičan i u životu samo razveseljava ljude. Pouka bi glasila: budi više poput Billa! Ukoliko imate kockicu šećera ili ste samo znojni i slani, a planinari često jesu, Bill će vas vjerno pratiti, a možda vas odvede i do prve interpretacijske ploče prigodno smještene preko puta posjetiteljskog centra. Dok se Bill vraća natrag na svoj posao umiljavanja drugim posjetiteljima, mi stojimo pred pločom i upoznajemo sinka Janka, dječaka rodom iz ovoga kraja koji, što je sasvim ljudsko iskustvo, ima barem dva moguća puta kojima može kročiti u životu – nastaviti školovanje te postati ugledni možda znanstvenik, možda umjetnik i građanin svijeta ili ostati u rodnom kraju te pomagati obitelji s radom na polju, da nitko ne bude gladan kruha. Životni putevi su simbolično predstavljeni dvjema poučnim stazama od kojih se jedna, kraća, zove „Društvo“, a druga, duža, zove se „Priroda“. Iako nam je društvo itekako važno jer se predmet i ciljana publika edukacije čuvara planinske prirode nalaze isključivo u širem društvu, zavedeni obećanjem o mirisnim šumama krećemo putem staze „Priroda“.
Poučna staza „Priroda“ duga je 6,2 kilometra te za njezin obilazak prosječnom hodaču treba otprilike jedan i pol sat. Staza je po svojoj zahtjevnosti prigodna za obiteljske izlete te i za one koji se ne smatraju u najboljoj fizičkoj kondiciji. Diljem staze naići ćete na devet interpretacijsko-edukativnih ploča koje će vam olakšati stavljanje ove staze i prostora u širi kontekst. Početni kilometar slijedi asfaltno tabananje kroz selo, ali kod treće interpretacijske ploče staza skreće u šumu, a što je nekad bio jedini put između sela Sošice i zaseoka Sopote.
Osim šuma koje su na kraju krajeva znak zarastanja i smanjenja ljudskog utjecaja, na žumberačkom području su za bioraznolikost, ali i cijeli ekosustav izuzetno važne travnjačke površine. Travnjaci su, u smislu doprinosa bioraznolikosti, pet puta bogatiji nego šume. Nažalost, travnjaka i potrebe za održavanjem travnjaka je na ovom području sve manje. Travnjak je malo-pomalo postao šuma. Pozitivno jer to je znak smanjivanja ljudskog utjecaja i širenja prostora za floru i faunu, ali loše za lokalno stanovništvo kojega je sve manje. Nema više kozlaka – drvenih konstrukcija za sušenje sijena; sad prostor gutaju bukva, glog, mahovine i paprati. Staza uskoro prolazi kroz selo Sopote koje je po mjestopisu iz 1835. godine imalo 167 stanovnika, a danas ovdje živi samo jedna duša, kako nas obavještava interpretacijska ploča postavljena na ulasku u selo. To je tradicija života u nestanku, a eventualno kultura turizma u nastanku jer ovdje se sad nalaze samo vikendice. Prisutan je i vidljiv određeni trud da se tradicijske kuće zadrže u svom izvornom obliku, koliko je to moguće. Janku je možda bilo zanimljivo vidjeti susjede Sopoćane, ali mi jurimo po asfaltu natrag prema šumi, dozivani sad već čujnim žuborom vode.
Sopotski je slap najveći slap u Parku te se voda u njemu kaskadno obrušava niz četrdeset metara vertikale. Zgrada starog mlina je u relativno dobrom stanju, a u blizini je i drvena klupica na kojoj se možete odmoriti i prizalogajiti drugi doručak ili do-ručkić (eng. luncheon) prije nego što se nastavite penjati uz slap. U neposrednom je okruženju slapa zabilježeno preko 140 biljnih vrsta – stoga otvorite oči jer ovo je svjedočanstvo bogate bioraznolikosti! Budući da mlin danas ne radi i okrjepe je za nas i naše suvremenike manje nego što je to bilo prije devedeset godina, kad je mlin bio funkcionalan i kad je gospodin i šumar Fran Škulje ovdje hodao i divio se snazi vode, na samom vrhu, iznad slapa, bit ćete u iskušenju da krenete desno za planinarsku kuću Vodice. No, skrenuvši lijevo i nastavljajući kročiti stazom, doći ćete do mjesta najveće bioraznolikosti u Parku. Gledajući kroz ekološku perspektivu, to je pozitivno jer Jankovi su suvremenici ovdje prokrčili šumu, ostavili travnjake za svoje potrebe te tako nesvjesno podigli razinu bioraznolikosti. Ovdje se nalazi četvrtina svih biljnih i životinjskih vrsta u Hrvatskoj! Čuvarima planinske prirode, ali i svim ostalim ekozaštitarima to može biti dobar primjer kako nije baš svaka ljudska intervencija u prirodi loša za bioraznolikost i ekosustav. Danas se zaposlenici Parka trude „boriti“ protiv šume odnosno vegetacijske sukcesije i vratiti travnjačke površine. Lijep primjer kako nije sve u životu „crno-bijelo“. Vraćanje prema zaseoku Sopote već je započelo te po putu natrag možemo vidjeti malo groblje gdje su pokopani Popovići, Smičiklasi te ostali Sopoćani. Nakon što se asfaltnom cestom spustite od Sopota prema Sošicama, s desne strane je mogućnost odlaska prema stratištu i jami Jazovki.
Deveta i zadnja interpretacijska ploča govori nam o važnosti posla, ali i same ideje čuvara prirode. Da je u njegovo vrijeme to zanimanje postojalo, naš Janko bi definitivno htio biti čuvar prirode. Plemenito, veličanstveno i uzrok mirnog sna pravednika – sve to je pokušaj čovjeka da zaštiti prirodu koju svojim prevelikim i nepromišljenim postupcima ekspanzije nagriza.
Posjetitelji su pozvani da prehodaju i drugu poučnu stazu „Društvo“ koja vodi dublje u Sošice. Dvije crkve koje stoje jedna kraj druge, a čije zvono danas još zazvoni koji puta u mrklom mraku, možda kao poziv upomoć, dokaz su suživota grkokatolika i rimokatolika na ovom području, škola koju je pohađao Janko, samostan bazilijanki koji ujedno služi i kao etnografska zbirka/arhiv te malo dalje niz put rodna kuća akademika Tadije Smičiklasa – sve su to razlozi zašto bi trebalo obići i drugu poučnu stazu.
Međutim, glavni dekonstrukcijski element ideje da bi se Janko nakon školovanja vratio u svoj rodni kraj, preživjeti svoj život ovdje i pridonijeti zajednici i njezinom boljitku, nazire se u samoj sociološkoj situaciji zajednice i prostora u pitanju. Napuštajući svoje ruralne sredine, mladi ljudi hrle u gradove jer tamo ima posla i više prilika. Gradski i uredski ljudi, a ne poljoprivrednici i stočari, mladi se tek pred kraj života, umorni već od vreve i buke, u svojim penzionerskim danima vraćaju „na selo“, bliže k prirodi. Pitanje koje se ovdje postavlja glasi: nije li tako bolje? Budući da je na brojnim primjerima pokazano što se događa kada su uvjeti pogodni za ekspanzivni i eksponencijalni rast čovječanstva, nije li za ta ugrožena staništa, Parkove i područja od posebnog interesa bolje da je prisutnost ljudi što manja? Tijekom cijeloga procesa odgovora na ovo i neka druga teška pitanja, a u kojem smo dužni sudjelovati kao stanovnici Zemlje, čuvari prirode ne spavaju.
* * *
I za kraj prilažem dokazni materijal kako ne bi ljudi mislili da izmišljam. Mama, uspio sam... ponovno.
Post je objavljen 12.12.2022. u 11:03 sati.