i tako
moj otac već dugo ima dijagnosticiranu funikularnu mijelozu
pa onda i parkinsonizam
a sada odnedavno i alzheimera
...
to sve skupa očituje se u sve težem i težem hodanju,
a sad sve više i u općem gubljenju,
u prostoru, vremenu, postojanju............
Uglavnom,
danas sam trebala mamu odvesti na misu,
željela je ići
svaki odmak je sačuvavanje mikrona normalnosti, zdravog razuma
no ona me zove u panici da je tata skliznuo sa kreveta
usred nekog njihovog navlačenja dal da se ustane ili leži
i da je sad na podu, ne može ga dići.
Naravno da ne može,
on je potpuno opušten,
a takav opušten
težak je neopisivo...
Također, ne čuje,
ili čuje, zavisi,
ne shvaća, ili shvaća,
zavisi,
a prošli tjedan je pao iz kreveta
čuo se veliki tresak navodno
ravno na nos,
pa je sad sav izubijan
s podočnjacima kao da se boksao
krvarenje iz nosa su mu jedva zaustavile mama i sestra jer
naravno da se kljuka nekakvim antikoagulantima
(nisam ja navela sve njegove dijagnoze, jasno)
a ima i izvana ranu na nosu, kako izvana, ne znamo
nitko ne zna kako se je sve zapravo odigralo...
taj put ga je dizala sestra,
koja je morala izjuriti s posla radi toga
(jer ja na poslu ne smijem telefonirati,
nisam ni čula da su me zazivali)
uglavnom, svaka joj čast,
ne znam kako je uspjela
jer ja ovaj put to nisam mogla...
rekla sam mami da ga pusti tam gdje je i da stižem,
a što drugo
vani j***** mećava
u mojoj krnitji stopostotna vlaga,
sve orošeno iznutra
nema tog ventilatora i grijanja koji to može osušiti
(za nadolazeće registriranje imam posebne tehnike brisanja stakla i prezagrijavanja auta,
da je unutra suho ko u pustinji... al o tom potom)
uglavnom,
Stižem,
on me čeka ispružen na podu,
dobio je jastuk pod glavu i gleda telku,
čeka da čarobno bude prenešen u/na njegovu stolicu...
opušten kao...beg? beba? bez i jedne brige na svijetu
sa širokim osmjehom...
Nema što nismo radili.
prvo smo ugasili tv,
pa je slijedilo objašnjavanje da se mora potruditi i pokušati se osoviti na noge dok ga ja podižem
i tako...
to je , naravno, bilo bezuspješno,
uglavnom,
vukla sam ga ko vreću po parketu,
sklizali smo se u svim smjerovima,
prevrtala sam ga na bok,
pokušavali smo sa hodalicom, kao pomoćnim elementom,
skidali čarape, da povećamo trenje
u nekim trenucima bih ga uspjela napola odići sa zemlje,
ali on u nijednom trenutku nije baš želio/znao stati na noge.
naravo, pažnja mu je jako kratkotrajna,
pa gubi interes za događanja usred (nekog mog) pokušaja.
Užasno smo se namučile mama i ja,
ja pokušavajući, mama navijajući,
i sasvim bezuspješno,
trajalo je nekih 45 minuta pokušavanja
a onda se pojavila moja nećakinja
kao spas s neba,
koja ga je svojom snažnom dvajstpetgodišnjom kičmom mogla ponešto podići,
dok sam ga ja pljeskala po nogama
da se podsjeti/da osjeti što je to i da to ima,
i bome je u nekom trebu skontao,
prisjetio se hodanja i uspravnog stajanja
i osovio se!!!
Aaaaa
doduše kratko, jako kratko, sekundu dvije, možda
ali taman toliko da smo ga uspjele ubaciti na stolicu
na kojoj hoće sjediti
Uglavnom,
to je bio prvi moment,
poslije ga je nećakinja ostala čuvati,
dok sam ja , dakle, vozila mamu na misu...
nije bilo jednog parkirnog mjesta,
i padalo je i padalo i padalo,
pokušavala sam sve vaijante puhanja u autu,
da malo mogu vidjeti van
no nije da su koristile,
i potom sam se nekako zgurala na rizol, i izašla fotkati snijeg.
Moram priznati da mi pjevanje u autu nije palo uopće na pamet,
a bome nije bilo nekog prometa da me živcira,
ako baš želite znati. :-S
Potom, obavljeno je još mnogo stvari o kojima sad neću pisati ,
jer mi se više ne da.
malo mi je pun kufer.
idem radije izvući iz mobitela fotke snijega,
pa ih pridružim ovom postu.
Snijeg je jako lijep.
Post je objavljen 11.12.2022. u 22:47 sati.