Marketing
Uzbrdo i nizbrdo
Prošli tjedan prošao je a da se nisam ni okrenula.
U ponedjeljak smo naručili novi zoom-zoom. Dugo smo razmišljali voziti ovaj otplaćeni dok se ne raspadne ili ga zamijeniti za novi dok još ima benzinaca. Prevagnulo je na kraju ovo drugo.
Moja bolja polovica zna sve tehničke podatke, meni je bitno samo da ima grijanje volana i sjedišta, prednju kameru i da je crveni. I da mogu onda kolegama reći od zajebancije da sam ga kupila od jubarne nagrade. Što naravno nije istina ali bitno je baciti ješku na koju se love.
Ali što bi reko Mladen Grdović: nije u šoldima sve.
U srijedu nisam još ni upalila kompjuter na poslu stiže mi poruka od sestre: "Pa jel to neka zajebancija ili naši novinari pretjeruju?, koji se to kuki kod vas dogadja?!".
Kako meni povijesni trenuci svih vrsta često promaknu jer nije da se sad baš ubijam prateći vijesti, tako si prvo pomislim kako skoro svi sestrini kolege skupljaju gljive, pa su ovoga puta nešto gadno skupili.
No, za svaki slučaj odem malo proguglati.
Kad ono stvarno, uhapsilo grupu TNT iz "Reichbürger"-scene zbog planiranja smjene vlasti nasilnim putem1.
Ne znam smijati se ili plakati dok vrtim u glavi pitanje živim li još u (onoj) Njemačkoj ili me u snu teleportiralo u Honduras.
Nije mi dosta straha svaki dan kad se sjetim da sin ide vlakom na posao a svako toliko neki ludjak negdje nekoga probode, kao u ponedjeljak u Illerkirchbergu 14-godišnju curicu na putu u školu, sad mi treba još i švapska više tekila nego gerila. Naravno, uvijek ubiju neku sirotinju na kraju jer male Zelene smradove ekološki osvještene, mužu na grbači viseće helikopter mame u školu voze SUV-ima da ih ne daj blože ne dograbi koji dragi azilantić kojemu su nosili medvjediće na kolodvore 2018.
Čevrtak u 11 počeli su tuliti svi mobiteli po Njemačkoj. Kolegi iz susjedne sobe baš je zateklo na sranju, pa smo sirenu slušali dok se nije iskenjao do kraja.
Kolegica se pak sekirala da bi ona sad eto u slučaju neke katastrofe bila mrtva jer kod nje nije ništa zvonilo, na što sam joj ponudila zamjenu mobitela. U slučaju neke veće kazastrofe, ja bi bila najsretnija da me pogodi u prvom naletu a u slučaju neke manje imam i sama senzore koji mi govore kada je vrijeme za spakirati kofere.
No ovi moji debili su odavno izgubili onaj životinjski nagon koji upozorava na opasnost, pa za to imaju app-ove. Pa ako app zakaže, bit će ko sa Mujom kad se utopio jer je čekao da mu Alah pošalje spas, a ovaj mu tri put Sulju sa čamcem slao. No u app-u nije zvonilo kad je Suljo prolazio sa ženom, kozom i kaučem.
I naravno, opet stiže poruka od sestre da gdje ja to živim i jel to istina da nam izvode neku NNNI vježbu po cijeloj zemlji?
A šta da joj odgovorim?
U Ugandi.
Navečer odlazim sa firmom u grad na božićni sajam.
Dok oni pričaju o tome kako će posjetiti roditelje i koji je to sve skupa stres oko Božića, ulovi me tako neka tuga.
Sjetim se svih onih lijepih Božića kad smo bili svi skupa živi i kako tako zdravi.
Onoga kad bi se starci svadjali oko krompira koji se nikada nije sinkronizorano ispekao sa puricom.
Kad bi se smijali mami koja je plakala jer joj se zapalila orihnjača a što je bila kroejšn tradžedi nambr van, odmah iza sarme koja se nije do kraja pojela.
Tate koji nas je sve skupa davio pravilima baseballa i američkim amandmanima, jer je 4 godine živio u Americi.
I tako sam došla doma sva sjebana, proklinjajući i Njemačku i domovinu i dan kad sam otišla, da bi danas razmišljala kako bi možda nešto bilo drugačije da sam ostala.
Navodnila sam tako u četvrtak navečer sve doline sevdaha i bluza i isplakala starog sa bafama i staru sa ogromnon trajnom i sestru i sebe umazanu slajom, i babu, i pokojnog bratića, jednog i drugog, i šogora i sve one prijatelje kojih više nema.
A Mačak me zabrinuto gleda koda bi mi nešto rekao da me oraspoloži a ne zna kako.
Onda je došao petak.
Rad u home office-u i predaja projekta prije utakmice a koja nije uspjela iz tehničkih razloga, pa sam prvo poluvrijeme provela uz laptop, škicajući što se dogadja na terenu, nadajući se da ćemo pobijediti onu nakupinu žutih tetoviranih i natapiranih instagram izdrkotina, koje su po ne znam kojoj logici veliki favorit, iako je Hrvatska aktualni vicemajstor a oni su pišali u pelene (ako i to) dok je Brazil bio neki pojam na svjetskim prvenstvima.
I onda šok, gol u produžetku produžetka.
Bacam sve niz rijeku, muž isključuje televiziju, kaže gotovo je, ništa od toga, kad ih god gledamo popuše. Uzimam kantu sa vodom i spužvu i baš stružem kamenac u kadi kad čujem urlanje iz dnevne sobe : Izjednačenje! 1:1! Onaj debeli ( o tome tko je debeo bi se dalo raspravljati, no nitko od nas nema ogledalo) kojem jebem mater cijelu utakmicu je dao gol!?
Ne dam se smesti, nastavljam sa ribanjem, ipak našima ide bolje kad ja ne gledam.
I onda penali.
Livaković, mali zeleni, da ga nema trebalo bi ga izmisliti.
Modrića sam uvijek od milja zvala mala pantagana, a sad ga zovem sa svim počastima koja toj tituli pripadaju mala pantagana, mrcina zajebana.
Vi nid an ekšn
Deratizejsn iz gona bring as satisfekšn
Koz pantagana kip Kroejša in banana
Đsst lajk in Gana, Gvajana or Bocvana
Koji Ronaldi ni Messiji, pičkavci najobičniji.
Ne volim špekulacija ali ako našima nije glavni sponzor Udruga privatnih kardioloških ordinacija, onda ne znam tko je.
Zaboravljamo sve one ruže stvari od cijelog tjedna i zadnjih deset godina.
Bolja polovica urla: Hrvatska, Hrvatska!
Sin pokazuje srednji prst Neimaru.
Ja se brinem da Heinz od ispod ne pozove policiju zbog remećenja reda u mira.
Kaže muž: ko jebe Heinza, neka pati ako ga smeta!
I tako...
Malo gori, malo doli.
Tlak je konačno došao na normalu.
Jel zbog malog zelenog, od tableta ili od onog navodnjavanja u četvrtak navečer.
Tko bi znao.
Nebitno.
Pao je snijeg.
Juhica se skuhala (već je i pojedena koliko dugo sve ovo pišem i brišem).
Sutra sve ispočetka.
A do tada Ča će mi Kopakabana
Ča će mi Copacabana
Acapulco i Madrid
Kad ja iman svoju kalu
Kad ja iman svoju malu
Tamo je moj cili svit
Ča će Rio De Janeiro
Honolulu il' Pariz
Kad ja iman svoju kalu
Kad ja iman svoju malu
Tamo je moj cili svit
.
jer život je šaka suza i vrića smija, also fantažija.
Tad san se nasmija i rukova s prazninom
A on je reka: Skužaj, al žurimo u kino
I otiša u nekom ludom snu
I tad sam na moment i ja vidija nju
Post je objavljen 11.12.2022. u 16:39 sati.