Bez obzira i usporedno s mojim stavovima o tamnoj strani nogometa, postoje u toj priči i zanimljivi elementi vrijedni pažnje, iz kojih se može nešto naučiti i primijeniti.
Zanimljiv je taj fenomen male zemlje Hrvatske iz koje su potekli toliki sportaši svjetskog glasa da ih je teško i nabrojati. Činjenica da je ekipa iz te male zemlje po drugi put ušla u polufinale svjetskog prvenstva, zaista je fascinantna. Nekako imam osjećaj da bi ga ovaj put mogli i osvojiti. Ali takav osjećaj sigurno ima i još par milijuna ljudi u okolici, tako da mu ne treba pridavati previše pažnje.
Što se događa na ovom prostoru? U čemu je stvar? Je li nešto u zraku, u kamenu, u vodi, moru, suncu? Teško je reći, ali činjenica je da je toliki broj velikih sportaša potekao s tako malog prostora i to je i više nego zanimljivo. Što je to u Splitu? U Zagrebu? Slavoniji i drugdje? Od kakvog su materijala Blanka Vlašić, Kostelići, Goran Ivanišević, braća Sinković, Sandra Perković i dugačak niz drugih?
Ali vratimo se trenutno aktualnom nogometnom prvenstvu. Nemam doma tv pa sam iščeprkao neki jadnjikav live stream na Twitteru, koji se svakih par minuta prekrije tamnom bojom pa treba izaći iz njega pa opet ući i tako cijelo vrijeme. Daleko sam ja i od najminimalnije hakerske sklonosti i vještine. Anyway, taman sam se uhodao s tim uključi-isključi, kad je Neymar zabio gol. Wow, kakva akcija. Hah, Brazilci su to, pomislim u onoj staroj, naučenoj maniri, poput dresiranog pavlovljevog psa koji reagira na poznati podražaj. Malo kasnije, gol s druge strane. Čekaj malo, jel ja to gledam dobru utakmicu? Hah, Hrvati su to, pomislim ovaj put i nasmijem se predrasudi o neupitnoj moći nekog tima od maloprije. Wow, ovo je stvarno nešto. I na kraju pobjeda Hrvatske.
Iz kojeg god kuta gledali, ovim momcima se može jedino pokloniti i skinuti kapa. Nijedan od njih nije tamo dospio bez veze. Svaki je platio cijenu, kroz trud, volju, upornost i sve ostalo. I onda činjenica da su svi oni potekli iz ove male zemlje, stvarno je nešto. Oni pričaju jezikom kao i mi, naravno. Neki su možda odrastali u našem susjedstvu ili relativnoj blizini. Lijepo im je na usnama očitati dobro poznate psovke koje i sami koristimo. Rijetko koji jezik se može pohvaliti s takvim bogatstvom psovki kao naš i rekao bih da i u tome možemo tražiti barem jedan mali djelić objašnjenja ovakvih uspjeha, jer znanstveno je dokazano da dobra psovka u odgovarajućoj situaciji djeluje kao analgetik. To ne znači da trebate ići okolo psujući kao kočijaš, razumije se.
Uzmimo kao primjer najistaknutijeg igrača, Modrića. Lako njemu kad je tako talentiran, idealne visine i karizmatičan, jel tako? Malo sutra. Njegov put je fascinantan. Od nimalo obećavajućeg početka, do svjetskog nogometnog vrha. Kako mu je to uspjelo? To je sigurno kompleksno za objasniti. Tko bi ga znao. Kako je Blanka Vlašić došla na svjetski vrh u skoku u vis a trenirala je u hodniku dvorane u potpuno improviziranim uvjetima? Talent je očito neophodan. Ali uz njega, kod svih njih koji su krenuli od teških početaka i uspjeli mogu se prepoznati slične karakteristike. Vanserijski trud, rad, volja, upornost, vizija, disciplina, grit. Uz sve to i malo sreće. Ali ta sreća je zaslužena. Sreća zaista prati hrabre. Ja mislim da ljudi s nezavidnim startnim pozicijama ne uspiju samo usprkos poteškoćama, nego baš i zbog njih.
Jedna dimenzija je biti igrač, sasvim druga biti navijač. Ali istina, bez navijača ne bi bilo ni igrača, tako da ni vaša uloga nije zanemariva. Navijač će si za utakmicu pripremiti janjetinu i nekoliko gajbi pive, jer dolaze mu gosti na gledanje. Luka Modrić će za večeru pojesti komadić blago začinjene kuhane piletine i pola energetske pločice, jer - predanost, disciplina, vizija, odgovornost. Naravno, nakon što sve prođe, on će se, ako želi, nagraditi autom od 100K EURA. Neka se nagradi, zašto i ne bi. I ja bih na njegovom mjestu. Navijač će, s vremenom, sa svojim doktorom sastavljati plan mršavljena ili se prijaviti u Život na vagi, jer iako se blamira pred nacijom, tko zna, možda nešto i zaradi i vrati se doma bogat i tanak kao šiba.
Takve priče, preko trnja do zvijezda, vrlo su inspirativne. Luka Modrić je možda najtalentiraniji, ali je i najveći radnik. On živi za nogomet, inače od tog uspjeha ne bi bilo ništa. Dražen Petrović je bio najtalentiraniji, ali dolazio je na trening prije svih, kada bi drugi otišli doma on bi još sat vremena vježbao trice i slobodna bacanja, a poslije toga bi otišao otrčati deset kilometara na Savu. Naravno, vrhunski sport je mašinerija koja melje i mnoge samelje. Mnogi uspiju, još više njih ne i to je tako. Ali sasvim je sigurno da i svi mi ostali možemo nešto naučiti iz principa koji vode do uspjeha u sportu i primijeniti ih u svom životu u području koje nam je bitno, na nivou koji nam djeluje uzbudljivo i ostvarivo.
Boom boom
Post je objavljen 11.12.2022. u 11:26 sati.