„Pješake treba voljeti.“ prva je rečenica romana Zlatno tele Iljfa i Petrova. Povijest nam pokazuje da se ta ljubav s vremenom smanjivala sve do današnjih dana kada u prenapučenim gradskim centrima umjesto o ljubavi možemo govoriti o netrpeljivosti automobilista, romobilista i biciklista prema pješacima i pješaka prema njima. Ono što u tim intenzivnim emocijama zbunjuje je činjenica da se akteri stalni mijenjaju u ulogama pa tako automobilist postaje netrpeljivi pješak a biciklist sjeda u automobil i mrzi gužvu koju stvaraju biciklisti.
Tako se u velikim gradovima stvorio specifični ekosustav mehaničkih sprava za transport ljudi i roba. U tom ekosustavu dominiraju najsnažnije vrste: kamioni, autobusi, tramvaji i automobili. Između njih pokušavaju preživjeti slabije vrste, prvenstveno bicikli. Broj biciklista u prometu stalno raste. Jedan dio tog rasta je posljedica sporog kretanja automobila u gradovima pa se pokazalo da je bicikl brži na kratkim relacijama. Sve veći broj biciklista sa velikim kutijama na leđima sa natpisima kompanija za dostavu jasno govori o tome.
Tako naša biciklistica raznoseći hranu po gradu zarađuje i intenzivno vježba. Pitanje je naravno da li je gradski zrak pravi medij za vježbu i da li ti mladi ljudi ugrožavaju svoje zdravlje udišući automobilske ispuhe.
Drugo je pitanje kakav je to oblik rada. Naša biciklistica je zapravo prekarna radnica koja nema nikakav ugovor o radu, koja nema nikakva fiksna primanja, koja nema zabilježen ostvareni staž niti ima ikakvu socijalnu zaštitu. Ona ima svoj bicikl i sebe kao sredstva za rad. Njeno radno mjesto su gradske ulice.
Ako uzmemo grad Zagreb kao primjer njenog radnog mjesta onda odmah upada u oči da ona radi u neprijateljskom okruženju. Sustav staza za bicikle je potpuno nelogičan jer tamo gdje ima puno mjesta za pješake jer su pločnici široki tamo su iscrtane staze a tamo gdje stvarno postoji problem tamo nema nikakvih rješenja. Biciklizam u Zagrebu jasno pokazuje nepostojanje sustavnog planiranja prometa u gradu. Umjesto izgradnje velikih garaža i parkirališta na obodima grada Zagreb je sagradio garaže u strogom centru i tako privukao tisuće automobila i onemogućio stvaranje funkcionalnih pješačkih zona.
Osim nje gradom se voze stotine biciklista, neki samo do posla i natrag, mnogi za rekreaciju a poneki sa mnogo većim ambicijama. Tu se mogu vidjeti trkaći bicikli vrhunskih marki, specijalna odijela i oprema, sudionici raznih natjecanja od onih za osnovnoškolce pa sve do časnih seniora. Niz Medvednicu kroz šumske staze i planinarske puteve jure mladi ljudi na brdskim biciklima a srne i divlje svinje se sklanjaju kako god znaju i umiju.
Kada se otiđe iz grada na cesti se još uvijek može sresti onu staru vrstu biciklista koji na spravama sa samo jednom brzinom spokojno vrte pedale i bez ikakve žurbe idu svojim poslom.
Nešto kao metafora sudbine starog seoskog života u srazu sa modernim vremenom.
Biciklizam je ponešto u šali a ponešto za ozbiljno optužen da ugrožava ekonomiju. Optužbe glase da biciklisti smanjuju potražnju za automobilima i pratećim proizvodima, ne troše naftne proizvode, ne trebaju im sofisticirane prometnice, ne troše na benzinskim postajama, itd. Sve se to negativno odražava na nacionalne ekonomije jer smanjuje potrošnju i time usporavaju rast gospodarstava. Da bi bolje razumjeli problem zamislimo ekstremnu situaciju u kojoj su biciklisti revolucijom došli na vlast. Preko noći bi dionice proizvođača automobila, građevinske industrije, industrije teških strojeva i još koječega pale na vrlo niske vrijednosti. Nacionalne ekonomije bi se urušile. Kriza iz 2008. godine bila bi sitnica u odnosu na ovu zamišljenu. Naravno da je ovakav scenario nemoguć. U Evropi postoje zemlje sa jako razvijenom kulturom biciklizma. Samo da spomenem Nizozemsku, Dansku i Njemačku. U tim zemljama je svijest o potrebi smanjenja emisije štetnih plinova vrlo razvijena baš kao i njihove ekonomije. Ta društva su evoluirala prema za prirodu prijateljskijem okruženju. U tome su uz pametno planiranje i biciklisti dali svoj doprinos. Može li se tako neka evolucija desiti i kod nas?
Osim u gradovima i selima biciklizam je snažno razvijen i u državnim ustanovama. Tamo biciklisti i biciklistice ne štede noge da bi nagazile na one ispod sebe i istovremeno smjerno povijaju leđa pod onima iznad sebe. U tom ekosustavu razvio se kult šefa, osobe koju se mora bespogovorno slušati i kada se iznosi neka vlastita ideja svakako je pohvalno istaknuti da je na to već ranije ukazao Šef. Da to nije obična fantazija dovoljno je poslušati naše ministre kada se pozivaju na svog Šefa. Nije to ništa novo ni za bicikliste specifično. Ipak treba preživjeti, zar ne?
Post je objavljen 10.12.2022. u 11:55 sati.