Marketing
Čizma po Jelenu
Čekam zeleno,
na križanju kod Zarazne.
Kad mi netko pokuca na prozor.
- Prednja guma Vam je potpuno prazna.
Nagnem se kroz otvorena vrata i vidim čovjek govori istinu.
- Gle stvarno, hvala Vam.
Prođem križanje i parkiram se na ulazu u gradilište.
Prvo proširenje u jednosmjernoj ulici sa stupićima.
Vježbenica i ja izlazimo iz auta.
Zovem šeficu da ju izvijestim o gumi na službenom autu i pitam što sad?
- Nikad nisam mijenjala gumu.
Nakon nekoliko brzinskih neprovedivih ideja
kaže ona meni:
- Pa pogledaj oko sebe možda ima netko tko ti ju može zamijeniti, i javi mi ak nađeš.
Vidim dva stričeka preko puta i već krenem prema njima kad krajičkom oka vidim građevinske radnike u reflektirajućim prslucima.
Momentalno se okrenem na peti odlučna šarmirati ih,
krenem prema njima s osmjehom i
čim sam se približila na zvukohvat počnem rafalno:
- Dobar dan, guma mi je prazna, ne znam ju promijeniti, je li može netko od vas pomoći...
- Du ju spik ingliš? - odgovara meni lik.
- No. - blebnem ja, jer mislim da me zafrkava, al čim sam mu vidla izraz lica skužim da on to ozbiljno i odmah se prešaltam na engleski.
Sad ih je već četiri pet i neki više ili manje govore naš jezik. Ali tek kad je došao bradati kuruzni, očito njihov šef, jednom koji donekle govori hrvatski odobreno je da mi pomogne.
Javljam svojoj šefici da obustavi ostale ideje spašavanja, i pitam kako da se odužim čovjeku koji mi upravo mijenja kotač, ima li kakav savjet, samo se nasmijala, i rekla Bog plati.
Dok dečko vadi rezervnu gumu iz gepeka,
diže autu, šarafi... čučnem kraj njega,
ovo nije trenutak za biti ledena kraljica...
on je s Kosova,
radi tu već četiri godine,
živi u Dubravi,
još uvijek ne zna dobro hrvatski...
Kad je bio pri kraju
dođe njegov šef provjeriti kako ide,
rukujem se s njegovim zglobom,
skriva prljavu ruku,
ne zna da ja za to ne marim,
nisam mu upamtila ime,
ali rekla sam mu svoje,
i di radimo.
Zna on grad,
radili su tamo šoping centar nedavno.
- Znači vi ste krivi što sad imamo gdje trošiti novce!
Ako se ikad zateknete u mom gradu
svratite u Centar za socijalnu skrb,
dugujem vam kavu.
Pozdravili smo se s osmjesima.
Vježbenica mi je u jednom trenutku rekla da ima 40 kn u džepu,
i ne zna je li to dovoljno za platiti tu uslugu,
samo sam ju ušutkala,
jer iako sam ju stavila u drugi plan,
ona je u svojem planu ipak rješavala isti problem kao i ja,
samo ne u aktivnoj ulozi.
Kasnije u autu sam joj objasnila,
platiti tu uslugu bila bi uvreda za čovjeka,
ponižavajuće,
i da se to ne radi.
Objasnila sam joj da je taj muškarac sad velik kao kuća,
spasio je dame u nevolji,
a to nema cijene.
Pomoć stranca,
neprocjenjivo.
Post je objavljen 06.12.2022. u 19:35 sati.