Dozvolila sam si
pjenušavu kupku
uz miris slatkog cimeta
i tek slabašno svjetlo
tinjajuće svijeće u daljini.
Zatvorih oči u toj ljepoti
istovremene tišine
i čarobnog, opijajućeg
Merlinovog glasa:
"Te noći kad ne budu igrale sjene
i kad voda ko zna koji put razbije stijene
i kad sve što je nekad bilo važno,
više ne bude..."
Misli me vode
u daleka prostranstva.
Često zaboravljena.
Nekad vrlo draga,
rado posjećena
- sad tek predaleka.
Ispremetana.
Ipak u srcu zapečaćena.
Tako ponovno rođena.
Pod vodom novih vremena
ispirem sva sjećanja.
Danas neću svezati kosu.
Pustit ću ju kao nekad,
divlju i neukroćenu.
Nanosim svoju najdražu
Gabrielu Sabatini.
Istaknut ću trepavice.
Stavit i crveni ruž.
Pa što, ako je danas
dan kao i svaki drugi.
Učinit ću ga sebi posebnim.
Zadovoljna sam ženom
koju vidim.
Nekako zrači.
Još osmijeh
i - voila!
La vie est belle.
Post je objavljen 05.12.2022. u 21:36 sati.