U prošlom postu sam već pisala o tome sam obilježila deset godina u firmi i kako sam doma dobila čestitku a slijedeći dan i poklon.
Mislila sam, dobro, to je to.
A onda jučer ko u filmu stiže dostava cvijeća.
Prestrašila sam se da nije od kakvog neznanog obožavatelja, ono, samo bi mi tako neki kreten trebao u životu.
Već sam zamišljala neku budaletinu koja mi pod balkonom recitira pjesme kao France Prešeren Primicovi Juliji dok ga muž ganja lopatom a ja polijevam vodom.
Nasreću, cvijeće i vaza su takodjer poklon od firme.
.
I sad sam polako ko ribarova žena iz one stare bajke sa zlatnom ribicom pa se nadam i nekim parama.
Koje više neće doći jer je "energetska premija" isplaćena s plaćom od prošlog mjeseca.
To raspištoljavanje Uprave ne miriše na dobro, tko zna kakve nam projekte spremaju u slijedećoj godini.
Sve ćemo mi to odrmbati nazad.
Ja imam šarene oči
Novac neće doći.
Nekako mi se čini da Uprava moje firme očijuka sa Blogijem jer imaju isti modus operandi.
Najprije ti se zahvale kako si im baš super.
Onda ti najave poklon.
Pa ih doziraju malo pomalo.
Razlika je tome da je Blogi poklončićima osigurao 15-tak postova oduševljenja poklonima (kada stignu) i barem dvaput toliko postova zahvale onih koji su dobitnike nominirali (što će reći oživilo malo uspavani blog) a ovi moji pokušavaju osigurati da rmbam kod njih dok nas moj tlak ne rastavi.
Nego mene od svih tih poklona u zadnje vrijeme najviše muči zašto kažu da se poklonu ne gleda u zube.
Ajde recimo kad ti netko pokloni mačku, normalno da joj nećeš gledati u zube ako baš nisi željan odlaska na hitnu i cijepljenja protiv tetanusa.
Ali što sa poklonima koji nemaju zube (i kandže)?
Koji se njihov dio ne smije pogledati, da te ne ugrizu?
Zar samo jednu, ribar pita
dosad je uvjek bilo tri,
kakva su ovo došla vremena
možda i nisi zlatna ti.
Vremena ova kakva su da su
šta tebe briga, reci želju
provedi život k’o niko tvoj
u pravoj sreći i veselju.
E, kad je tako, kad si takva
idi nek’ te drugi hvata,
ja nisam čovjek od jedne želje
i pustiću te iz inata.
.