Kad sam bio mali imali smo bablje ljeto ponekad, ali ne uvijek i to pretežno u rujnu. Danas bablje ljeto je defaultna pojava, zapravo unatrag 5-6 godina listopad je postao bablji ljetni mjesec, a rujan nitko niti ne računa kao jesen. To i ne mora biti loša stvar ako se ugodno vrijeme iskoristi za neku šetnju ili skupljanje gljiva i kestenja. Slijedi reportaža zadnjih dana listopada, možda i zadnji pravi dan babljeg ljeta 2022.
Malo grebenskom stazom u smjeru Pregerskih krča.
Tu je na kraju uspona jedna super zaravan sa već više puta spominjanim šumskim tunelskim putom. Put je ugodan u svako doba godine. A i predstavlja granicu županija- na slici lijevo je sjever- Varaždinska, a desno jug-Krapinsko-zagorska županija. Sjeverno od ovoga puta pa sve daleko na sjever do rijeke Drave je teritorij na kojem žive Ćuki. Bez uvrede ikome ali to je tako i to se zna... oduvijek-zauvijek...
Što je jako misteriozno u vezi ove zaravni kod Pregerskih krča je da tu blizu postoji poveći brezik. Kako su dospjele breze u dubinu planine gdje im nije mjesto? To je morala biti neka planska eksperimentalna sadnja. Nije mi poznato da igdje drugdje na Ivanščici postoji brezik. (u sljedećem nastavku može biti više riječi o breziku i više o Ćukima)
Pomičem se put zapada do orhidejske livade Vučikovec. Tu ima dosta velikih puhara u raznim životnim stadijima:
Ova je već erumpirala kao vulkan.
Orhideje ipak nisam vidio, ali tu je nekakav šafran možda? Također dovoljno kontroverzna pojava za kraj listopada.
Detalj sa zida orhidejske kolibe „Vučikovec“
Vrijeme je dakle par dana prije Sesveta. Planinarim skoro cijeli dan u majici kratkih rukava.
Tu sam nastavio tablet na panj da se ovjekovječim kako u toplessu na ugodnom suncu uzimam majice sa brajde. Međutim krivo sam postavio i odrezalo mi je top sasvim. Odmah sam primjetio da nije uspjela slika ali nisam niti pomišljao na ponavljanje scene- nema dostojanstva u takvom naslikavanju! Bolje samodisciplinom se suzdržati!
Radije sam ostao u miru nekoliko desetaka minuta, u upijanju topline, jesenskoga mirisa i promatranju chemtrails mreže koju pletu nad glavama nam Lizard People i družina.
Dok njihova mala smeđa braća trčkarala su kao sumanuta oko kolibe i mojega ruksaka šušteći u lišću, tako brzi da ih nikako nisam mogao uhvatiti za slikanje. I oni kao da nisu mogli vjerovati da takvoga kasnog datuma još im je dovoljno toplo za igru.
Napuštam orhidejsku livadu i vraćam se put juga:
Ovdje opet (drugi put jesenas) nailazim na misterioznu ledenjaču- gljivu za koju Romano Božac piše u knjizi „Gljive naših krajeva“: - “Kad jednom vidite ovu gljivu, nikada je nećete zaboraviti. Krajnje je sluzava i bijela poput leda. Nema nikakve vrijednosti jer je dosta rijetka i nije izdašna.Opasnosti od zamjene s drugim gljivama nema.“
Ovdje je ledenjača u društvu nekakvih grmasto rastućih gljiva koje nisam uspio determinirati. Ali nadam se još vratiti na ledenjaču u drugom nastavku photobloga- Gljivurde jesen 2022. II. dio. Malo mi je previše bloganja sad ovako najedanput, zato bolje rasjeći na više nastavaka. Hvala na razumjevanju!
