Na povratku kući iz dućana primijetio sam kako je ispred našeg ulaza u zgradu parkiran veliki kombi u koji su mladići ubacivali velike vreće pune raznoraznog otpada. Iznosili su te vreće iz stana doktorice P., starije gospođe, umirovljene liječnice.
S gospođom P. imao sam poseban dobrosusjedski odnos. Ljubazno smo se pozdravljali prilikom svakog susreta i redovito bih je upitao kako je njezina maca, a imala je tigrastu macu kao i mi svojevremeno i ta je maca kao i naša, bila vrlo pitoma, umiljata.
Nekoliko posljednjih mjeseci primijetio sam da nema njezine mace, naime nije se više pojavljivala na vratima kad bi gospođa P. na povratku iz kupovine ulazila u svoj stan. Nisam ju ništa pitao za macu, vjerujući da je u stanu i da naprosto nema volju izlaziti u susret svojoj gospodarici.
U međuvremenu mi je nakon duge i teške bolesti preminula supruga, obolio sam od COVID-a 19 i ozdravio ali izgleda da su se poslije te boleštine kod mene pojavile određene poteškoće s hodanjem. Pojavio mi se petni trn ( calcar calcanei) i počeo sam hodati uz pomoć štapa koji mi je ostao još iz vremena kad ga je koristila moja draga i neprežaljena, pokojna supruga.
Gospođa P. je odmah primijetila štap i pitala me što se to dogodilo, te sam joj ukratko objasnio, a ona je rekla da joj je to stanje itekako poznato jer ona već godinama pati od plantarnog fascitisa i otežano hoda. Da, bilo mi je očigledno da sporo i otežano hoda, ali da smo dionici iste zdravstvene tegobe, nisam ni u jednom trenu pomislio.
To je bilo vjerojatno posljednje naše viđenje prilikom kojega smo izmijenili ljubazan pozdrav i par riječi. Doktoricu P. viđao sam još izdaleka nekoliko puta, a onda je nekako nestala, nije se više pojavljivala, a obzirom na to da je živjela tiho i povučeno, nije me previše čudilo što se ne susrećemo.
Dakle upravo iz njezinog stana u prizemlju iznosili su velike vreće kojekakvog otpada i znatiželjno sam provirio kroz poluotvorena vrata gospođinog stana, a od prizora koji sam ugledao obuzeo me je neobjašnjiv osjećaj žaljenja, a pomalo i razočaranja, ali nisam ništa pitao momke koji su iznosili stvari, a bilo je svega i svačega među tim stvarima. Pokvarene dječje igračke, boce alkoholnih pića, stari kišobrani, plastične kutije, kutije od lijekova, mnoštvo starih cipela , neke ženske torbice, odjeća .... U svakom slučaju, hrpe stvari kojima po mom mišljenju nikako nije bilo mjesto u stanu gospođe koju sam poštivao i mislio da ju donekle poznajem.
Ništa, pošao sam prema svom stanu s mnoštvom lebdećih upitnika iznad prosjede mi kose i to je bilo jučer, a danas ujutro opet sam spazio kombi parkiran pred našim ulazom u zgradu, a momci su i dalje vrijedno utovarivali vreće pune kojekakvog sadržaja. Odlučio sam prići tim vrijednim ljudima i upitati o čemu se radi.
Pitao sam je li gospođa možda preminula, ali dobio sam niječan odgovor. Rekli su da je smještena u dom umirovljenika i da život kakav je ona vodila ne bi nikom poželjeli. Njezin stan od nekoliko desetaka kvadratnih metara, rekli su, bio je pretrpan uredno složenim i zbijenim stvarima i otpadnim materijalima. Na kraju, rekli su, otpremiše već šest punih kombija, a još su vjerojatno tri puna preostala za odvoz. Pedeset kubičnih metara otpada...
Post je objavljen 30.11.2022. u 15:38 sati.