Još do sada nisam upoznala nekoga, ali ozbiljno, ovog puta ozbiljno, najozbiljnije, ovog puta ne pretjerujem, dakle još nisam upoznala nekoga koga do te razine može biti briga.
Uvijek sam mislila da svakog mog bivšeg dečka baš boli tuki, onda bih uvidjela to baš i nije skroz tako (jest djelomično, ali ne do mjere do koje sam mislila), ali razina koju ovaj pokazuje je apsolutno nenadjebiva.
Da je takav karakter u drugima stvarima bio, kakav je sada kada je u pitanju ganjanje ravnodušnosti prema meni, gdje bi mu bio kraj?
Gdje bi mu bio kraj na cijelu hrpu tih dobrih osobina koje ima?
Kako napraviš takav switch u glavi da samo preokreneš priču?
Da zaboraviš preko noći?
Da ti prestane biti bitno?
Da ti ne nedostaje(m)?
Gdje se točno uči taj talent?
Možda sam zbilja ljubomorna, jer i ja bih voljela da to mogu.
Da mogu ostati potpuno imuna na svaki poziv, poruku, uvredu, pokušaj razgovora, pokušaj racionalizacije, čak i neke pravne mjere, ali i na uspomene, na sjećanja, na nostalgiju.
Zar si, dovraga, zbilja sve to uspio odglumiti?
Nema drugog objašnjenja.
Zbilja nema.
Čitavo vrijeme odbijam vjerovati u to. Čitavo si vrijeme govorim da nije moguće da je netko toliko muljao, lagao, zavarao me, da netko može odglumiti osjećaje, ponašanja, riječi.
Ali svakom danom gubim svaku nadu da si ikada išta osjećao prema meni.
Gubi se svaki dokaz kao što se tebi gubi svaki trag.
Nećemo raditi ljubavnu priču tamo gdje je nema, sigurno, niti ćemo romantizirati ovu situaciju. Bez brige, nisam bedasta tinejdžerica.
Ali s moje je strane stvarno nešto postojalo.
Stvarno sam u tebi vidjela...puno toga.
Stvarno sam krenula očekivati od tebe.
Stvarno mi je s tobom bilo dobro.
Stvarno sam htjela da mi nastavi biti.
Uživala sam osjećajući kako naš odnos raste. Kako se ti opuštaš, kako se ja opuštam. Kako postaje intezivno, kvalitetno, pravo. Kako smo mi sve više postajali mi.
I što je najgore, nakon svih ovih saznanja koje imam, nakon svih sranja koja si mi priuštio - ne bole me više ta sranja, nadrasla sam to. Zaboravila. Možda sam čak već i oprostila. Najgore je to što mi nedostaješ.
Nedostaje mi da ti prepričam situacije, nedostaju mi tvoji komentari, nedostaje mi tvoje razmišljanje.
Čak ne fizika. Nedostaje mi naša kemija. Naše razumijevanje.
To što smo se kužili.
A ti si to odbacio. Preko noći, bez riječi, bez objašnjenja.
Jebi se.
Jebi se zato što mi fališ.
Jebi se zato što i dalje razmišljam o tebi i zato što te ipak želim natrag.
JEBI SE
Ali znaš što?
Znaš od kada čekam?
Predugo.
Predugo čekam, previše prilika dajem.
Od danas smo gotovi.
Od danas te više neću tražiti, neću se raspitivati.
I znam da mogu. Mogu ja puno. To si mi i sam govorio.
Znaj da smo sa 28.11., od upravo ovog trenutka, zbilja završili.
Više te neću tražiti.
Post je objavljen 28.11.2022. u 14:35 sati.