Za početak ona uvijek odgovori na komentar.
Mislim da to ukazuje na visok stupanj kućnog odgoja i osjećaja za pristojno. Ističem to jer osobno ne odgovaram uvijek na komentare, a ne samo onda kad je to post onog ranga za koji ionako znamo da neće biti razgovora.
Zatim, iskrena je i ne očekuje ništa. Ne treba ništa. Takva je bila i moja baka. Pitala bi me kako sam, uvalila bi mi novaca, a kad bi morala na pregled doktoru platila bi taksi i nitko ne bi ni znao da je bila.
Ima specifičan način pisanja u kojem se isprepliče priča sa tokom misli i hrpom uzrečica, poskočica, mudrih izreka, narodnih doskočica, fraza i kojekavih asocijacija. To me podsjeća na školske dane i dopisivanje pod satom. Zadržala je tu mladolikost duha i uma koji buja kao gljiva poslije kiše, poput tinejđerice, mlade alternativke. Ali sa patinom mudrosti koju daje samo život pun boli, koja čovjeka duboko promijeni, u korijenu. Zbog koje uobičajene napasti poput zamjeranja, osvećivanja, ogorčenosti samo skliznu s njega i ne ostave trag.
Poštujem ju. Ne vrijeđa se. Ne gura se. Ponekad ju malo zanese, ponese, i jednom me je krivo shvatila ali mi je to i velikodušno oprostila, ipak je samo čovjek, da je drugačije ne bi valjalo.
Već vidim kako će opovrgnuti pol ovog što sam napisala, ali ja pišem svoj dojam, a poklonjenom dojmu se ne gleda u zube.
A ostalo svi znaju, vrhunske fotografije, vrhunska hrana, jest da je tu malo previše perfekcionist i šminkerski pristupa tim jadnim namirnicama dok od njih napravi fotomodele, te ih utegni, te ih napirlitaj, sve suprotno od onog kak sama hoda po svijetu... a ne ček... rekli smo pohvale...pardon.
Pa da, svakako je najplodniji bloger, pa tako kao što nitko ne zna na čemu visi mantija fra Nisam mu upamtila ime u Travničkoj kronici, tako nitko ne zna ni koliko ona ima blogova.
Nema lažnog osmjeha. Nema kapitalizma. Malo je kontroverzna, i jaaaaako ju pogađa bilo koji oblik zla usmjeren protiv žena i djece, pa je spremna oštriti one šurikene i krenuti u napad, tu se nazire u njoj natruha radikalizma, ali inače pacifist, dokle god ju se ostavlja na miru, naravno. Mislim neš dat da te neko gazi i skače po tvojem.
Bije svoje bitke sama sa sobom, mnogo njih. U pravilu izlazi kao pobjednik iz njih, krvava ali uzdignute glave. Treba imati muda staviti samog sebe na lanac i brinuti o starcu. Stari ljudi su sebični i bez ikakvog uvida na kakve kušnje stavljaju svoje bližnje. Dođe mi to kao kad bivši ovisnik svaki dan mora donijeti odluku da se neće ušlagirat tak i sa starcima svaki dan moraš donijeti odluku brinuti o njima.
Na početku sam se bojala početi komentirat njene postove. Bilo mi je ko djetetu s ulice koji promatra kung fu majstora i ne zna kako prići. A niš, onda se baciš glavom naprijed s litice, slomiš par kostiju u procesu, liježeš natučen svaku veče u krevet, ali upornost i vježba se na kraju isplati. Prestanu letjeti šurikeni u tvom smjeru i povremeno ti se čini kao da si prihvaćen, ako već ne kao ravnopravna osoba a onda bar kao netko tko ju ne živcira pretjerano.
Nešto poput mačke. Moraš biti autentičan, prisutan, i ignorirat ju, onda ona dođe do tebe i legne ti u krilo, a na tebi je da se čudiš ko pura dreku kak ti je to uspijelo.
Ok, dosta. Neću provjeravat što sam nadrobila, sitna su slova na mobitelu, a klinci su već rasturili pol kuće.
Idem sad pokušat to s linkovima, stavio je Blogi negdje šalabahter...
Post je objavljen 25.11.2022. u 18:22 sati.