Marketing
Moraš
Odbacujem mokru jaknu u auto.
Zadnje sjedište prepuno je mokre odjeće.
Fluorescentni prsluk.
Nepromočive zaštitne hlače.
Kapa.
Kroz kišu prošetam do doma.
A unutra toplo.
Peć naložena.
Crvene mokre prste pružam ponad peći.
I cijučem od veselja.
Veselja koje rađa prijelaz.
Prijelaz sa hladnog i mokrog u toplo i suho.
Samo nas je troje išlo u lov.
Nema lošeg vremena za lovca.
Ni grde žene.
Tako bar kažu.
Tako su mi rekli to jutro za kavom.
Ali oni koji su izvikivali tu parolu nisu išli.
Ostali su na toplom.
Kad smo se vratili njih više nije bilo u domu.
Nakon gableca kaže mi kolega lovac:
- Moramo razgovarati o nečem važnom.
- Što je?
- Moramo odraditi krštenje. Sad je već puno novih članova.
Znam da ti mrak pada na oči kad se to spomene, ali to je običaj.
- Ne pada meni mrak na oči, ali ja u tome neću sudjelovati.
- Smislit ćemo nešto da ti bude ok.
- Pozovi Petru, nas dvije ćemo to same odraditi.
Kad bude krštenje muških članova,
ja ću se diskretno povuć,
ja u tome neću sudjelovati.
Petra je jedini drugi ženski član,
koju nikad nisam uživo vidjela,
jer lovi u drugom društvu,
kojeg je također član.
- Šta ne bi sudjelovala, to mora biti, ali ajd smislit ćemo nešto.
A mene boli briga.
Već odavno "moraš" nije nešto što me miče s mjesta.
Već odavno običaji nisu moji alfa i omega.
Već odavno plešem na melodiju koju samo ja čujem.
Poslije sam se odvezla do hranilice.
Nasula pajdaša i zobi.
Nek im je u slast.
Post je objavljen 23.11.2022. u 09:12 sati.