SO LONG LEONARD
Jutro je. Tri sata. Nesanica.
Budna.
Povremeno se budim između 2 i 3 ujutro.
Kažu, da je to vrijeme kad nas posjećuju duhovi .Mene nitko ne posjećuje i dosadno je.
Kraj mene, kao beba spava moj “supatnik” i kao pas, spava moj pas.
Oboje spavaju beskrajno puno.
Ustajem.
Nije baš jednostavno.
Treba se što tiše, prebaciti iz kreveta u kolica i onda, što tiše izaći iz spavače sobe.
Svijetlom mobitela koristim se za izlazak , a da ne stvorim buku udarajući o sobna vrata.
Uspjela.
Kuham prvu jutarnju kavu.
Čak ni kava u 3 ujutro nije Bog zna kakvog ukusa.
Prelistavam stari “Jutarnji” s člankom o Bobu Dylanu i njegovoj nobelovoj nagradi za književnost 2016 god.
Neki, a i ja mislimo da bi za tu prestižnu nagradu bio prikladniji Leonard Cohen.
Velika sam ljubiteljica Leonardova glasa i njegovih stihova, pa ću iskoristiti prerano jutro, za kraći osvrt.
Imala sam već jedan post o bezvremenskoj Hallelujah.
Moj prvi susret s njegovom glazbom bio je prigodom prvog i jedinog koncerta u zagrebačkoj Areni 2010 god.
Kad sam čula najavu koncerta pomislila, eto dolazi nam opet neki isluženi pjevač, obzirom na njegovu dob od 76 god.
Trebalo je samo par sekundi slušanja jedinstvenog sugestivnog baritona, kojem je dodatnu promuklost dalo dugogodišnje uživanje nikotina, a da se sve izmjeni. A tek glazba i stihovi.
Ljudi moji, pa je li to moguće?
Kako sam to mogla propustiti u životu.
Stari gospodin uopće više nije bio star. Postao je čudesni vanzemaljac sa šeširom, koji mu je bio zaštitni znak
Koncert je bio vrlo uspješan za 11.000 poklonika njegove glazbe.
Kako sam tu glazbu uspjela propustiti u životu. Uz sve on je bio i moja generacija.
“Leonarde, generacijo moja, gdje sam ja bila prije nego sam te čula”
Pretežno je pjevao o ljubavi i smrti, skroman i ponizan prema publici.
Među izvedenim pjesmama u Areni, bili su hitovi “ Dance me To The End Of Love, I Am Your Man, So Long Marianne, dok je Hallelujah izveo klečeći”