Volim muškarce,
onak baš baš,
cijeli se unose, bez zadrške, u ljubav,
ima neke čistoće u njima,
jednostavnost i predanost postojanja.
Volim i žene,
ljepše su od muškaraca,
čak i kad su obične,
baš kad su potpuno obične,
ali zeru više volim muškarce.
A onda sam jednoga dana u naručje primila dijete.
I nema više te sile,
ni ljubavne
ni strastvene,
ni tjelesne,
ni intelektualne,
koja bi me pomakla protivno dobrobiti mojeg djeteta.
Nema tog muškarca koji će mi razvuć osmjeh na lice
kao što ga razvuče ona kad ju vidim nakon posla.
Nema toga što mi jedan muškarac može reći,
što će mi razliti toplinu u grudima kao kad ona kaže:
Mama, znaš kaj?
Ponovi to deset puta i onda kaže:
...zaboravila sam.
Nema tog zagljaja muškarca za koji bih mijenjala
stisak njenih nogu oko moga struka.
I nema tog muškarca u kojeg bih zaljubljeno zurila,
kao što zaljubljeno zurim u nju dok jede špagete sa soya umakom.
Ah,
volim muškarce,
volim dodir velikih teških ruku,
pritisak tijela većeg od mojeg,
volim bradu koja me grebe,
i kad me nahrani,
i riješi probleme koje ja ne znam rješiti.
Lijepo je imati tu slobodu povremeno biti malena i slaba.
Biti zaštićena.
Biti predmetom nečije žudnje.
Ali nikada
ništa od toga neće zamutiti procjenu
Što je najbolje za moje dijete?
Jedina mi je istinska tuga i bol
što nemam još bar jedno.
Post je objavljen 15.11.2022. u 09:21 sati.