I tako ima čudan svit, nekad naopak a nekad naočit. Kud idu ljudi, ima svakakvih a naleti se nekad na one umišljene a s takvima mi se više ne trudi. Pristajem na one fer play koji su s malo razuma, volje i radosti dobri
i ok. I sve je više krivo, gube se ceste prave a ide se u zabačine stare. Ima li povratka? Gdje su one cestice što se vrijedno grade jer ma koliko se trudiš prirodno u ovom
svitu samo plastika ostade. Ne može se izgleda, zid je velik između prirode i plastike. Ovo plastično vrijeme donosi sve više postojeće i nadolazeće probleme. Kako i kuda a da se vrati ono što se vrijednim i bitnim smatra a normalnim vremenima pozlati. Nije više normalno kamo to sve vodi
na sve umjetno život se svodi. Još se prirodno traži iako se manje toga nalazi jer ono što sebi čovjek posadi i pripravi
ima domaće što zna što će pojesti a priroda s veseljem daruje. Kad odrasteš tako, prirodno nam je poznato. Ono što treba kupi se nije u prirodi sve moguće ali nam je dala puno dobroga i kako njoj reći hvala.. kako to mi uzvraćamo? Daj Bože da se nešto promijeni i na naše prirodno pokrene, fali mi to vrijeme. Kad je na bitnom bilo značaj a sudjelovalo insieme usputno se gubi a glavno usmjeri no bit je kad se skupa sve dijeli. I u danu trenuci uzajamni pogledom trajni i bitno sadržajni. I kamo gre ti ludi svit, nema normalno već ima sve što se vrti ka ringišpil. Neka se vrate meko i lipo, malo starega u noven kao za vrime dok se u kampanji ore. Di su svi delali u polju skupa,di su vladali jednostavnost ovog kuta. Jeli i pili s malim se podružili a velikim značilo tu su iskreno veseli bili. Malo je trebalo a sloge bilo sa smihom i harmonikom se podružilo. Toliko skromno s malim a puno se davalo u tim danima starim.
Post je objavljen 14.11.2022. u 22:43 sati.