Prošli tjedan bilo je 5 godina da je mama umrla.
Da je živa slavili bi slijedeće nedjelje njen 75. rodjendan.
Ne volim groblja.
Previše sam vremena kao mala provela na njima s pokojnom babom koja je na grob odlazila nekada i dvaput na dan.
Da se ne osuše rožice.
Do našega groba stoji i danas stari dječji grob bebe koja je umrla nakon samo pet dana negdje početkom dvadesetog stoljeća.
Prije više od sto godina.
Baba se uz naš cijeloga života brinula i za taj napušteni i zaboravljeni grobić.
Kada je na našem groblju počelo faliti grobnih mjesta komunalno poduzeće je došlo na ideju odstraniti taj grob.
Baba to nije dala nego je taj grobić preuzela na sebe i tako do smrti plaćala naknadu za tudji grob iako su davno mrtvi i roditelji te bebe i kasnija braća a vrlo vjerojatno i djeca te djece.
Razlog je navodno bilo da ne bi netko na tom mjestu napravio ogromnu grobnicu od koje bi teško došla do našeg groba sa svih strana.
Meni se ipak činilo da nije imala srca da tako nestane jedini dokaz postojanja djetešca koje je živjelo samo 5 dana.
Kao i sestra moga tate kojoj su se jedan po jedan skoro svi naši pridružili u grobu do.
Kad je nakon babe i tate umrla mama, sestra i ja uz kuću smo naslijedile i oba groba.
Kako sjećanja s godinama blijede, tako je prazna kuća više budila sumnju u to da li su njeni nekadašnji stanari ikada uopće postojali ili sam sve skupa samo sanjala, negoli je budila lijepa sjećanja.
Sin nije htio više odlaziti dolje kad nema babe i deda, mi smo još neko vrijeme pokušavali pronaći u njoj nešto od onih dobrih starih vremena kad su svi još bili živi i zdravi i na broju.
Nije nam baš išlo.
Kuću i dom čine ljudi u njima a ne zidovi i fasade.
Kuća bez ljudi koji su u njoj živjeli postala je živa rana i tako smo je ovoga ljeta prodali i time je jedan od nekoliko mojih odvojenih života koji su se odvijali na raznim mjestima završio.
Nikad nisam voljela groblje i grobove.
Gledala sam na njih kao na dokaz nečije smrti.
A što se tu ima dokazivati.
Danas jesi, sutra te nema.
Smrt je samo nuspojava života.
Onda mi je ovih dana oko maminog datuma smrti i rodjendana koji leže tako blizu da ih je teško razdvojiti palo napamet da su grobovi na kraju jedini opipljivi dokaz da je netko bio tu.
I kako je netko jednom rekao da je život ona crtica izmedju dva datuma na grobu.
Nečija je crtica duža, nečija kraća a neka je samo proletjela uz nas kao ona bebe stare pet dana a čiji je grobić ostao kao dokaz da je onaj moj završeni život jednom ipak bio tu.
To je bilo ka u priči, malo sriće, puno jada, puno zime i propuva
Ali jubav sve izliči, boje vengo sto balada, boje nego štruca kruva
To je bilo ka u priči, ma ih više ovud ima, na dnu mora su gajete
Sve beštimje, grube riči, sve je prošlo poput dima, vrime metlom sve pomete
Post je objavljen 01.11.2022. u 08:53 sati.