Kad zahladni i kad ptice krenu put juga
i ja ću budna poraniti. I ja ću za njima.
Vjetar će me podići sa zemlje
postat ću svoj glas, nada, postat ću ljubav.
Moja bolest naći će lijeka,
i moja smrt iz pjesme porodit će život
iz sebe postat ću bijela, čista, jasna,
postat ću željeno jutarnje otjelovljenje.
I izići ću iz tame svoje
u kojoj bila sam bez tebe dugo, dugo.
Stihovi moji bit će same ode radosti,
ruke ću remenja osloboditi
pogled će mi biti zraka sunca
po ozeblom polju i ništa više i ništa drugo.
Kad zahladni tijelo moje ,duša moja
zvat će se sloboda.
Uronit ću bez straha u prkosne magle
svoje Zemlje što će čekati me kad stanem
s osmjehom ispred tebe ,ispred oka tvoga.
I skupit ću hladnu rosu sa gole grane breze
što rasla je na raskršću života moga
da umijem se njom kao sa zorom,
da pustim hitra sokola sa dlana oblaka
da sleti mi na rame,
pratioca kroz sve dane moje patnje, moga bola.
Kad zahladni i kad ptice krenu put juga
kroz jesenje dane i ja ću za njima...
U mojim sljepoočnicama, mojim grudima
udarat će damar oslobođenog roba.
Post je objavljen 26.10.2022. u 18:15 sati.