Ovakav zdrndan kakav jesam ne znam da li sam ikad napisao što mi je bilo najteže nakon moždanog, pa ajde da i to napišem
ŠTO MI JE BILO NAJTEŽE?
razmišljanje o stvarima/radnjama koje možda više neću moći raditi
stalna ovisnost o tuđoj pomoći (sam ne možeš ništa, ustati iz kreveta, popiti vode, obaviti osobnu higijenu)
spoznaja da više neću moći brinuti o obitelji kao do tada (primanja, poslovi oko kuće, vožnja)
gledati druge kako nose svoju djecu , a ja ne mogu, pardon sanjam o tome. Jupi bar mogu sanjati B
ŠTO JE NAJVIŠE POMOGLO:
podrška bivše supruge,kćeri i rodutelja (i to ona stvarna, kada vidiš da im ništa nije teško da unatoč brizi i boli koju i one trpe nastoje odraditi sve što ja ne mogu)
što su Hana i Tea prevladale brigu i šok i nastavile bit dobre učenice , koje prihvačaju novog i drugačijeg tatu.
jako mi je pomoglo čitanje i pisanje
dobri terapeuti koji su znali prepoznati što je za mene najbolje
upornost, odnosno želja da se što više približim stanju prije MU
kontinuirano vježbanje. Tu ističem Svjetlanu, takvu je teško naći u ovom dijelu svemira( stand up, vježbe nevjerovatne kvalitete i to sve u jednom. To je Svjetlana).
podrška pravih prijatelja i dijela šire obitelji
želja da se dokažem da mogu (primjerice skuhati juhu iz vrečice, pročitati složeniju knjigu od Pale sam na svijetu, okupati se sam, hodati bez cilja i penjati se gore dolje do četvrtog kata)
ispuniti svoju misiju i bit dobar tata i solidan rastavljeni muž
KAKO SAM I ŠTO MOGU NAKON 11 GODINA:
Najkraće rečeno, samostalan sam, ali i dalje hebeno se nada bar još malo oporavku i pjevam Uzalud nam trud sviraći..... Sam obavljam osobnu higijenu, tuširam se, oblačim. Ne kuham , to mama radi, ne znam obrisati guzicu lijevom, ali uporno pokušavam i ne iđe. Sanjam da jednog dana vozim neki skroman automatik kao što je Tesla, ali full sam skroman. Kako sam? Ide, ali gdje pojma nemam B
TO MI SMETA:
kada mi netko kaže da više ne mogu napredovati u svom oporavku (znam da mogu, možda ne puno, ali mogu!) . To su mi rekli godinu dana nakon oporavka da sam zaključen slučaj. Tek tad sam se počeo oporavljati
kada ljudi koji ne znaju ništa o medicini i rehabilitaciji krenu dijeliti savjete i govoriti što bih trebao (rehabilitacija nakon MU/ moždanog udara nije ni malo slična rehabilitaciji nakon prijeloma ili ozlijede noge/ruke itd.). Moždani udar i lom ili išijas nisu ni slični, e da i migrena isto
- smeta mi jako što me ljudi ponekad gledaju kao stvar. Halo tu sam
- smeta mi naše pravosuđe, kriminalci u toplicam, a mi ne, smeta mi što su i ostale osobe s invaliditetom u položaju kao ja
- smeta me što i u bolesti postoji podjela na one koji imaju para i na one koji nemaju, na one s vezom i one bez.
Što mi ne smeta?
E to je već komplicirano pitanje.
Post je objavljen 23.10.2022. u 11:36 sati.