Ima knjiga koju drzim na nocnom ormaricu.
Povremeno je listam, iako sam je procitala nekoliko puta. Od korica do korica.
Pomogla mi je da bolje razumijem sebe.
Robert Sapolsky: Behave.
Prije sam bila uvjerena ili da je moje stanje doslo cisto biologijom... Ili cisto okolnostima u kojima sam bila...
Zavisno o fazi. Vjecni nature vs nurture.
Citajuci je, shvatila sam koliko je zapravo stvar kompleksna. Da se radi o kompliciranom mehanizmu u kojem se biologija i zivotne okolnosti ispreplicu i zajednicki daju konacno stanje.
U jednoj zivotnoj fazi pouzdala sam se iskljucivo u terapiju. Nije bilo rjesenje.
U jednoj zivotnoj fazi pouzdala sam se u intenzivan rad na sebi. Uz najveci trud, ni to nije bilo rjesenje.
Tek kombinacijom jednog i drugog sam dobila neku stabilnost (iako se radi vise o dinamickoj, nego o apsolutnoj ravnotezi).
Iako je sam Sapolsky determinist, i sam pise o stanjima ljudi koji su nadisli svoje limite. U najboljem i najgorem smislu.
Moram vjerovati u to da cu biti jedna od onih koja ce to uciniti na onaj najbolji nacin.
Jer... Ja nisam determinist.
Ne zelim biti definirana svojom biologijom (koja nije bas najsretnija) ni svojim zivotnim putem (koji je na dijelove bio nelijep).
Zelim vjerovati da mogu dati vise.
Zelim vjerovati da... Jednog dana... Mozda...
Nadvladam sebe.
Post je objavljen 07.10.2022. u 19:54 sati.