...kada odu prijatelji moji...
I tako to. Ne mogu ne osvrnuti se ipak na ono što se odigralo proteklih godinu dvije. Profiltrirao se moj krug ljudi i, bojim se da neki nisu ostali u njemu. Ok, odvojila nas je i selidba, no odvojilo nas je i više od toga. Ona očekivanja koja su bila prevelika, razlike u svjetonazorima, sitne zamjerke koje su se skupljale i nakupljale dok nisu eskalirale.
Zapravo, govorim o jednom, konkretnom prijateljstvu koje je svojevremeno bilo nekakav centar svega...i drugih prijateljstava i nekog razvoja, možda smo se i previše ispreplele u tom razdoblju, dijelile baš sve...dok to nije jednostavno postalo previše i jednoj i drugoj. Možda smo samo igrale previše uloga jedna drugoj u životu...i prijatelja i roditelja i savjetnika i tko zna čega sve ne...a to je puno previše. Bilo je u mom životu još takvih odnosa, pitaš se je li to neka karma i duhovna obitelj s kojom te vežu spone koje ne možeš sam sebi ovdje i sada baš objasniti...i gotovo je neizbježno od takvih odnosa nastojati pobjeći glavom bez obzira. Neki su se transformirali i izgradili u zrelije, neki su zauvijek otpali...ali gotovo uvijek su bili nekako teški. I duboki istovremeno, kao oni s roditeljima recimo.
Nedostaje mi. Dugački razgovori u kojima se pretresaju sve dogodovštine proteklih tjedana su sada tako daleki. Zarazni smijeh. Pogrdne imenice kojima bi se ponekad počastile onako u šali. Zajedničko hopsanje po brdima. Nepresušna količina različitih tema koje bi pretresale.
I pitam se da li se jedno takvo prijateljstvo treba i može obnoviti. S malo manje "ovisnosti" i više poštovanja? Ima li smisla, ima li zapravo i želje s obje strane da se okrene novi list. I napiše pravila ako treba. Kao ono da nema poziva u 6 ujutro. Iako znamo da ona druga ne spava jer je jutarnji tip.
Ne znam...ali znam da su i one uspomene koje su ostale iza nas...itekako vrijedile.
Post je objavljen 05.10.2022. u 21:23 sati.