Da, teška su vremena.
Da, sve je puno teških i crnih vijesti. Ratovi, inflacija, korona, potresi. Svašta nas je snašlo zadnje vrijeme.
Teško je većini ljudi. Mnogi jedva krpaju kraj s krajem.
Nisam ni ja daleko. Samohrani roditelj dvije kćeri, jedna je studentica. Nekako guram.
Ne jedem škampe i morske plodove, to gledam samo na Masterchefu. Ni teletinu, ni sve one fensi šmensi kremice i emulzije.
Ne putujem na Maldive, čak ni na Jadran.
Bila sam nekoliko dana ljetos u Gorskom Kotaru. Predivno mjesto Fužine, podcijenjeno mislim.
Da mogu išla bih tamo svaki čas.
Ne kupujem skupu odjeću , žao mi je što ne mogu kupovati knjige ili otići na predstavu, koncert ili balet u metropolu. Jer eto, živim u provinciji.
No, tako je kako je. Od žaljenja baš ništa.
Ali ne kukam gotovo nikad. Na poslu, prijateljima, na fejsu ili gdje god. Čemu?
Da, kažem gotovo nikad jer me ponekad uvuku u priču.
Odem na obližnje šetalište, fotkam oblake, odem pogledati koju ruševinu, staru utvdu usred šume i sretna sam.
S prijateljicom planiram neke takve izletiće.
Imam još mnoge želje i snove, da se razumijemo. Nisam ravnodušan čovjek, nisam digla ruke, nije mi svejedno .
No ljudskog kukanja i prigovaranja mi je često puta dosta. Baš jako dosta.
No kako vidim većina kuka i to oni kojima je lakše u životu od mene. Teško je na poslu. Je, mnogima. Meni jako.
Radim u vrtiću, grupa pretrpana, kolegica i ja padamo s nogu. Roditelji nesuradljivi, djeca odraz roditelja. Kolegice nezadovoljne.
One puno mlađe i bez puno briga u životu.
I bez puno tereta prošlosti na leđima koji ostavlja posljedice na sve.
Možda nam je to u društvu postalo ispušni ventil. Kukanje i prigovaranje.
Ljudski je požaliti se ponekad, pa se na kraju dobro nasmijati svemu. Makar i od jada.
Kad je gadno na poslu ja zapjevam...Ej živote što me snađe, sve su moje potonule lađe...
Pa se smijemo svi.
I grlim svoju najdražu kolegicu, koja mi je prijateljica 20 godina.
Strašno ju volim i presretna sam što je u mom životu.
Eto i odgovora na anketu, prijateljstvo među ženama je predivna stvar.
Zadržati bar neki smisao za humor, bar malu dozu pozitive u teškim trenucima, važna je stvar.
Da opstaneš. Da izdržiš. Da guraš dalje. Jer što drugo?
Kukamo li jer nam je to već prešlo u životnu naviku, jesmo li postali kao društvo negativci bez razloga?
Znam ljude koji su prošli pakao, teške traume, bolesti. Ne kukaju. Imaju volju i borbenost za životom.
Ne predaju se. Idu dalje.
To su ljudi kojima se ja divim. I od kojih želim učiti i crpiti snagu.
Prošla sam svašta, 12 godina sama odgajam djecu, nekad mi se čini kao 100. I bilo je svega, mnogih zaista pakleno teških trenutaka.
I u najtežim trenucima pokušala sam naći nešto dobro, lijepo, nešto mirno, blago, spokojno.
Bar neki titraj, trenutak radosti. I bilo ih je, bilo ih je mnogo, sada kada pogledam.
Pisanje me uvijek držalo. U kojem god obliku.Kada mi je prijatelj danas rekao kako priprema neki projekt i kako bi želio da sudjelujem svojim pisanjem, razveselila sam se kao malo dijete.On je odličan fotograf, ja valjda dobro pišem.
Imam i predobrog muškog prijatelja, možda pitanje za iduću anketu?
Osjetila sam ono uzbuđenje, radost kakvu većinom samo djeca osjećaju.
Često puta su mi se događale stvari baš onda kada sam ih trebala.
Svemir me valjda ipak voli.
A negativci?
Ostaju u balonu svoga besmislenog kukanja, jadanja , kritiziranja svega i svačega. I svoje ogorčenosti
Bez pretjeranog razloga.
Post je objavljen 24.09.2022. u 14:27 sati.