Imala sam nestabilnu godinu. Pogotovo zadnjih nekoliko mjeseci. Izvana djelujem mirno, no u sebi imam varijacije koje postaju ekstremne.
Ali ih ucim kontrolirati.
Bolest zna biti lukava, ali svakodnevno smisljam nove strategije kako da se nosim s njom. Rusim, gradim, gasim, palim...
I zapravo je to u redu.
Jedna interakcija nedavno me prisilila da verbaliziram misao: Drago mi je da je tako bilo.
I da... I prije sam imala tu misao jer je ona vodila do dvije moje najvece ljubavi, jedne velike i nase Malecke.
Ali sad sam tu misao izrekla iz aspekta osobnog razvoja. Je li bilo tesko? Da. Jesam li patila? Jesam.
I opet bih sve ponovo.
Svatko tko ima dovoljno strpljenja moze pratiti ovdje kako sam se razvijala. Prava prica, koja se dogadjala izmedju redaka... Bila je teza. Nelijepa.
I opet bih sve ponovo.
Imala sam priliku dozivjeti nevjerojatne stvari. Imala sam priliku nauciti sva lica Ljubavi. Imala sam se priliku graditi.
A gradila sam se najvise u trenutcima boli.
I da... Jos uvijek sam ljudsko bice u nastajanju, ali... Zbog toga sto sam dozivjela nisam ostecena, nego kompletna. Nisam slaba, nego borac.
Ako sam na ista na sebi ikad bila ponosna, to je to. Moje osobno prokletstvo i dar.
I zbog toga... Lakse opcije ne dolaze u obzir. Mogu podnijeti puno, sposobna sam za puno. Povremeno cu svijati vlastite granice kad naidjem na izazov.
Ali odabrati laksu opciju necu.
Nije mi to u prirodi.
Ako treba, boljet ce me opet, ali cu rasti.
Graditi, rusiti, paliti i gasiti.
Mozda ostecena, ali potpuna.
Post je objavljen 21.09.2022. u 20:00 sati.