Zahladilo i kiši. Nešto najgore što ti se u staroj kući može dogoditi, biti zatvoren.
Ljudi su se jučer po pljusku slili u trgovačke centre. I mi smo, Radenska na akciji, valja napuniti auto, sad sam u fazi kad samo to pijem. I tamo zatvoren u garaži dok čekamo drugaricu. Pokušavam da barem idemo bliže izlazu iz garaže, gdje barem ima nešto zraka, Jin neće ni da čuje, vani grmi i on je uznemiren, juri nazad u auto.
Raste trbuh, previše sladoleda jedem u zadnje vrijeme. Situacija na radnom mjestu još uvijek stresna. Tješi me da su braća Mann koje čitam i njihova djeca bili u emigraciji u mojim godinama, da je stariji Heinrich morao u Americi u sedamdesetoj raditi scenarije za holivudske filmove, mlađi bio ljut na njega što kasni s izvršavanjem obaveza, ne živi se od zraka.
Sve zbog luđaka Hitlera, ali i naše vrijeme obiluje luđacima, tko zna što nas još čeka.
Po novom zakonu o radu koji je u proceduri, zaposleni će moći ako žele raditi dvije godine nakon 65. ne oviseći o volji poslodavca. Znam tko neće željeti.