Marketing
Šetnja
Jucer sam bila u dugoj šetnji u prirodi, u drustvu Čovika i psa. Bili smo tamo di pas moze trckarati bez povodca i di rijetko da mozes sresti ikoga.
Upijali smo ljepotu ovog naseg kraja po ko zna koji put, zajedno.
Predio kojim smo setali u vlasnistvu je drzave.
Dio je to na koji bi mnogi rado bacili šape, a vec su jednom neki umalo i uspjeli.
Općinski maloumnici su to bili napisali na opcinu i prodali nekoj firmi iz metropole, i da nije bilo sudskog procesa kojima su te makinacije odbacene, tko zna kakav resort bi tu bio niknuo, i u cijem vlasnitvu bi bio.
A taj dio je gotovo netaknut ljuskom rukom. Livade, zute od ljeta, od suse, more, pogled na otok, na planinu. Mjesto na kojem covjek moze osjetiti istinsku suštinu i bit svoga postojanja, mjesto koje je nezamislivo da bude ikakvo drugacije nego kakvo je od pamtivjeka.
Hodati neasfaltiranim putevima koje nadvisuju tanka i visoka bagremova stabla, koja u gustom rastu nadkrivaju neprobojne kupine, pa u jednom trenu otvoriti ovu gore opisanu divotu, osjecaj je neusporediv s icim drugim na svijetu.
Svojatamo mi štošta, to nam je valjda uslo u genetski kod, ali u neke se stvari ne bi smjelo nikada dirati. Neke ljepote bi trebalo sacuvati iz postovanja prema onima koji su ovuda hodali tisuću godina prije, kao i prema nekima drugima koji ce ovuda prolaziti tisucu godina poslije nas.
Ako zbog nikoga drugoga, neke stvari bi mogli cuvati i zbog sebe.
Jer tko zna, mozda i za tisucu godina ovuda opet budemo setali bas mi.
Ljudi.
Post je objavljen 09.09.2022. u 06:35 sati.