Nakon poduljeg "godišnjeg" kako ja zovem ove svoje pauze u radnim odnosima, koje su se nekako nenamjerno nanizale svake godine u ovih zadnjih nekoliko, evo me natrag u radnom odnosu. Dugo sam tražila po novom gradu po svim mogućim firmama iz moje struke, preko nekoliko ih je bilo onako sigurno obećalo posao, jedno obećanje pa drugo pa treće i tako je vrijeme prolazilo, a moja zabrinutost rasla. Tim više što smo već pitali skoro svuda di se pitati moglo. Bila sam već u brizi da neću ništa naći, razmišljala o alternativama oko turizma i fotkanja, no, nije to baš dovoljno za otvoriti obrt. Bar ne za sad.
Na kraju se poklopilo da sam u par dana dobila dva posla. Jedan sam odbila zbog lošijih uvjeta, a na ovom odabranom radim već mjesec dana. I stvarno sam zadovoljna. Nekako mi je nevjerojatno da su i šefovi i kolege stvarno super, da je atmosfera ugodna, da je posao organiziran...nemam prigovora. A i ja sam se dosta dobro i brzo snašla, bilo je tu učenja i bit će još jer je to malo šire područje od onoga što sam do sad radila. Naravno, i vožnja do posla koja mi je isprva predstavljala živi horor je postala skroz prihvatljiva.
Kockice su se opet posložile onako kako treba...iako je trebalo vremena, ušteđevina je bila potrajala taman do sad, tako da nismo imali problema oko toga. A i pokazalo se da ovdje možemo živjeti čak i samo s jednom plaćom skroz pristojno. Nevjerojatno mi je koliko manje trošim otkad nisam u Zagrebu. Ovdje nije usput svaki dan se zaletiti u dućan samo po nešto sitno...na kraju se to nešto sitno skupi u pozamašne svote. Obavi se tjedni šoping, ili nešto rijeđi i to je to. Ciljano, s popisom i stvarno mogu reći da su se troškovi dosta smanjili...isprva, ovo divljanje cijena je ipak malo povisilo trošak života. Šokiralo me neki dan kad sam spazila toalet papir koji je nekad koštao 32 kn, da sad košta 50. Ispada da su oni hrčci koji su stvarali zalihe bili donekle u pravu.
Kako god, ne želim dozvoliti da takve stvari baš jako utječu na mene. Mislim da je pola toga samo sustavno zaplašivanje i pretjerivanje. Druga polovica jesu činjenice, cijene koje su takve kakve jesu, ali...preživjeli smo do sada, preživjeti ćemo i dalje. Psi laju, karavane prolaze.
I ne želim da mi one neke lijepe stvari u životu budu zasjenjene takvim nekima.
Kao svadba prijateljice ili duga šetnja brdom i obalom rijeke preko vikenda.
Ili berba idući vikend, druženje sa mojom obitelji i meni omiljena i tamo obavezna bakina štrudla.
I to da smo si obećali opet malo više planinariti i da se smiješi izlet onaj iza vikend i to prilično lijep. I to da dolazi jesen i šarenilo i magla na rijeci koju jedva čekam fotkati u svim njenim bojama i izdanjima.
Ili to da ćemo sad napokon moći otputovati nekamo jer će biti duplo više prihoda.
I da nam zapravo baš ništa ne nedostaje.
Da imamo poslove, zdravi smo, imamo tri mačke i veliku kuću, dva autića, rijeku iza kuće, mali vrt i sjenik u kojem planiramo napraviti stijenu za penjanje. I još svašta nešto, sto projekata, koje volimo. Malo po malo, u trenutku kad se uvjeti poslože za neki od njih. I sve to ide jako sporo, ali nas veseli kad se ostvari. Jako.
Mislim da je poanta veselja u životu baš u tome da do nekih stvari ne dođemo baš sasvim olako. Imala sam prijatelja koji je bio iz bogate obitelji, vozio je audi tt još na prvoj godini faksa. Dobio bi sve što poželi odmah kad poželi. I bio je jadan, potpuno nesretan. Jednom smo onako iskreno razgovarali i rekla sam mu da je moja mama bila sretnija kad si je kupila jednu zavjesu za kuhinju nego što je on bio kad je dobio tog audija. I bila je...jer joj je bilo teško priuštiti si nešto takvo, jer je zapravo brala vrganje ili tako nešto da bi zaradila dodatno i kupila si baš tu, njoj baš tako lijepu i posebnu zavjesu. On je audija dobio a da nije ni trepnuo.
Tako da...projekti po kući i putovanja...možda nisu sad tu i brzo i lako ostvarivi...ali doći će i bit ćemo jako sretni kad dođu. A do tad, svaki dan nosi neke male radosti, samo ih treba prepoznati.
Post je objavljen 07.09.2022. u 20:45 sati.