Godinama (tako me naučila mama) spremam bolonjez po određenoj proceduri (i recepturi). Prvo zafrižim kapulu, luk, pa meso, pa u međuvremenu, kad se meso dobro izdinsta još dodam pasatu, i pri samom kraju začine. I OK je bio, jeli smo ga, ali ništa posebno.
Ovog ljeta sam obrnula redoslijed: na ulju dobro izdinstam meso, ali ga odmah posolim i popaprim, pa na dobro izdinstano meso bacim vino, čekam da ishlape alkoholne pare i gotovo sva tekućina, pa ubacim kapulu nasjeckanu na polumjesece (jako bitno), pa luk, pa pasatu i još par stvari.
Razlika u okusu je enormna.
Nisam ovdje nabrojala sve sastojke, ne da mi se tipkati, nemam vremena baš, nemam ni inspiracije, ali, što se sastojaka tiče - ništa nisam mijenjala. Samo redoslijed, samo u to sam intervenirala i dobila sam jelo (u ovim godinama tek) koje bi moji jeli svaki dan.
Onda, isto tako - ovog ljeta, dok sam se bavila ručkom, uvalila sam djetetu 100 kuna da mi ode po paštu. Inače imam nekakve nevelike zalihe osnovnih namirnica u kući (navika mi je ostala još iz vremena 100 godina karantene), ali ni zalihe ne traju vječno. Znala sam da će moje dijete izabrati prvu, moguće i najskuplju paštu na koju naiđe (znam to - rodila ja to i takvo dijete), a ne onu koju ja inače kupujem, ali odlučila sam: neka bude što bude. I dijete mi je donijelo doma linguine, najbolju moguću paštu za ovaj moj novootkriveni bolonjez.
I tako, ne znam što sam tila napisati, i zašto mi se brkaju ikavica i ijekavica, ne znam poantu ni poruku koju sam htjela poslati osim:
La vita e bella.
Post je objavljen 03.09.2022. u 12:21 sati.