Pričala mi je kako je ujutro posjetila izložbu, a kad sam je pitala da mi kaže detaljnije kakva je izložba bila u pitanju - krenula je pričati nekako neodređeno i bez prave želje da ispriča impresije, kao da nije mogla naći prave riječi, ili kao da je nije zapravo niti vidjela, niti doživjela. Čudno, pomislila sam, čudno da to uopće spominje, ako nema baš ništa bitno o tome reći.
A onda, odjednom se sjetila, i umjesto izložbe krenula mi je opisivati tog čovjeka kojeg je vidjela, a čijeg se izgleda jako preplašila.
Rekla je da je čovjek koji je prodavao karte za izložbu na kojoj je bila - bio baš jako strašan.
I dok je mi je govorila o njemu, imala je ne mogu vjerovati izraz lica. Oči su joj narasle velike i pokušavala je naći riječi kojim bi mi opisala njegovu začudnu pojavu. Kaže, čovjek koji je prodavao karte za izložbu imao je nekakvu čudnu, veliku, bijelu kosu, ali samo sa strana, na tjemenu je bio sasvim ćelav, a ta velika kosa mu je stršala nekako u zrak, i pokazivala mi je gestama oblik njegove frizure, a ja sam zamislila čovjeka kojemu iz glave rastu bijeli sijedi rogovi. Jer po načinu njezinog opisivanja, po njenoj uzbuđenosti, činilo se kao da taj čovjek nije baš uobičajen čovjek, a tko zna je li i čovjek uopće. Počela mi se u glavi stvarati slika poznatog lika pa sam se počela glasno smijati, a ona je to shvatila kao poticaj da mi ga opisuje i dalje.
Kaže, imao je ogromnu bradu, i još je imao naočale za vid, ali to nisu bile obične naočale, nego, nego... (palcima i kažiprstima obje ruke napravila je dva kruga i prislonila ih na svoje lice) ...to su bile naočale Harrya Pottera i...
Nisam se prestajala smijati dok mi ga je cijela uživljena i sva u čuđenju opisivala.
...kaže, mene je bilo tako strah od njega da ti ne mogu opisati, a ja sam se držala za trbuh dok je pričala o njemu, i toliko mi je sve to bilo smiješno, dok mi se u glavi dovršavala kompletna slika lika. Rekla sam jo da izgugla Broj 1, Alan Ford i čekala njenu reakciju.
Ukucala je riječi u tražilicu i Google je izbacio slike, a ona opet nije mogla doći sebi, jer kaže, baš takav je bio.
Pitala sam je, još uvijek se smijući, što nije opalila selfić s njim, jer bi mi ga tada mogla i pokazati, i ne bi se morale ovako snalaziti
Nema šanse, govorila je, nema šanse - nemaš pojma koliko me je bilo strah.
Ušutjele smo potom obje, a ja sam joj se potiho, u sebi, zahvaljivala.
Mislim da pojma nije imala koliko mi je trebao taj smijeh.
Post je objavljen 01.09.2022. u 23:10 sati.