Jučer kad sam vidio da se Mekon, pozdrav Mek, rastu li unučice, sad su već velike cure, obuzela me neka tuga.
Inače me Mekovi komentari uvijek razvesele, i ovaj jučer bi da se nisam sjetio Naše Pinklec koja je Meka kao i ja izuzetno cijenila.
Zato sam umjesto da sam odgovarao na komentare, malo bio na njenoj stranici, a onda prelistavao blogove onih koji ne pišu, sjećajući se tih nekih sretnijih vremena, dok neki nisu eto zauvijek otišli.
Od nekih gubitaka se nikad ne oporavimo, naučimo se živit s njima, s vremenom uspijemo provesti nekada čak i cijeli dan da se ne sjetimo gubitka, naizgled počnemo normalno funkcionirati, ali se nikad stvarno ne oporavimo, ožiljci su jednostavno pre duboki.
Ono što sam naučio na vlastitoj koži je da ljudi uglavnom izbjegavaju tuđu bol, kad zadovolje znatiželju ponašaju se kao da će ih ta nečija tuđa bol zaprljati.
Tako da oni koji tuguju najčešće ostanu sami, nerijetko ih ne razumiju ni oni koji bi trebali biti pogođeni tom istom tugom, odnosno ne da ih ne razumiju, nego su samo odlučili nastaviti sa životom pa ove dugotugujuče doživljavaju kao uteg.
Čak i oni koji suosjećaju ne znaju što bi uradili pa se ponašaju nekad malo blesavo.
Tako da možemo zaključiti da je najbolji lijek jedini donekle efikasan bezuvjetna podupiruća ljubav, koja je pak prava rijetkost u ovom bezbožnom vremenu.
Sad mi se više ne filozofira, idem vidit šta ima u frižideru
Post je objavljen 25.08.2022. u 00:12 sati.