Gerard - Štepdeka
Gerard je rezervirao prilično rano, sredinom veljače. Moje kuća je idealna za njegovu obitelj: doći će on sa ženom i dvoje odrasle djece, kćer će doći s budućim zetom.
Super, rehoh, iako to znači tjedni popust od 10 %, plus popust za raniji buking 10, plus 3% dodatni popust iz emotivnih razloga (divno je kad odrasla djeca ljetuju s roditeljima, a moji jedva da hoće sa mnom na plažu, minutica do mora, ne moraju se voziti 13 sati u komadu) , plus zaboravila sam mu naplatiti troškove, al, ok, nema veze. Ne možeš sve muve povatat jednom šakom, pa ajd, koja muha neka pobjegne.
10 dana, to znači da ne moram čistiti deset dana. Jes! Jest da mi u čišćenju pomogne kćer kad god je slobodna, pa i čak kad se branim da ne treba, da mogu sama. Ta čišćenja i smjene gostiju su baš stresni događaji.
Dolazi Gerard. S dva auta. Ja imam plaćni parking samo za jedan, al, tješi me Gerard, kein problem, zna on gdje se kod nas može besplatno parkirati. Ima tamo kraj igrališta, jest da je tamo parkomat ali nitko nikad ne kontrolira. Malo sam zinula i malo se posramila što ja to nisam znala za tu besplatnu mogućnost iako u kraj tog igrališta svaki dan prolazim već skoro sto godina.
I tako, uđe Gerard u moju kuću i ja za njim, a on meni, da hvala lijepa, da sad mogu ići. Jasno je pokazao da bi htio da odem. Rekoh, stani Miki, ne ide to tako, i složim strogu facu jedne ozbiljne Vermieterinke i rekoh na njemačkom koji mi se u tom trenutku nekako baš otvorio i baš mi je išlo: ja vama dajem moju kuću na 10 dana, trebala bih vam reći par uputa, pokazati gdje što stoji i par detalja o kućnom redu. Trebam vaše podatke z prijavu, putovnicu ili osobnu. Molim da se svi ovdje okupite da vam mogu reći regule (inače to okupljanje ne tražim al, baš mi se sad činilo da se tako treba svima reći jer nisam sigurna da bi to Gerard ozbiljno shvatio)
Skupi se obitelj, ja krenem o opasnostima od požara, gdje će pušiti a gdje neće, gdje će paliti svijeće a gdje neće, kako će sortirati otpad, o opasnostima od nevremena, o tome kako će zatvarati škura kad izlaze zbog mogućeg nevremena (još sam to malo pretjerala), o tome kako će poštivati susjede. I da ne smiju nositi šugamane na plažu i da ne smiju premještati namještaj. Sve su oni to lipo čuli i sve okej. Kako okupljeni, i kad su su već pokazali da jedva čekaju da odem, održala sam malo predavanje o povijesti moga grada, kako je tu važno ovo, ono, moraju pogledati ovo, ono, da smo mi najbolji na svijetu po ovom onom i da smo zapravo oduvijek najbolji samo smo jako samozatajni i ne hvalimo se.
Kad su na kraju tih 10 dana trebali otići, otišli su dosta rano što je meni pasalo jer mogu rano počet čistit dok se sunce ne digne, javili se porukom pa im je bilo jako lijepo i sve super.
Ali, kad sam im držala ono predavanje, zaboravila sam im reć da ne smiju odnosititi pokrivače doma. Jbg, uvijek nešto zaboravim reć!
Sad mi fali pokrivač. A bš sam kupila neke malo ljepše jer me moji nagovaraju da to treba malo poljepšati, da ne kupim najjeftinije, nek kupim malo ljepše. Pa tako ja kupila da bude komplet, sve iste, na male rožice, nove navlake za jastuk u istoj nijansi koja baš paše sa zavjesama, nije da mi treba savjet od Mikulec, znam i ja izabrat lipe lancune i kovarture.
I eto ti ga sad, ljepše.
Da su bili ružni, ne bi ih maznuli.
I šta sad? Da mu pišem nešto u stilu Sehr geehrte Herr, maznuli ste mi pokrivač, evo isti takav u Yisku košta toliko, pa ljubazno molim da mi uplatite da si kupim tako da imam komplet. IBAN vam je poznat ali mogu opet poslati.
Kaže kćer da ne. Nek kupim sa svojim novcem i gotovo. Ona će mi dat novac, tij 200 kuna, samo nek ne pišem.
Ne kužim tu logiku.
A vi?
Post je objavljen 20.08.2022. u 12:59 sati.