Doći ću na trenutak, kao i obično, samo sjesti, praviti se snažnom i smjelom, a sve će se u meni nekako rastapati, urušavati kao da rušiš toranj od karata...tiho ti prstima kuckam, ne dopusti si zaboraviti sve ove smiješne scene, sve poglede kroz polumrak, nisam sigurna da ću ih moći dati nekome drugome, ovako se ljudi ne dotiču u prolazu, u besmislu vremena, u žurbi i htjenju, u tjelesnom i strastvenom, ovako se samo dotiču oni koji se nikada neće doticati p r s t i m a, ne zapravo...i ne bih te mogla više osjetiti u samom prodiranju tvoga tijela, u stapanju, u strasti, no što te ovakvog ''dalekog'' osjećam...želim ti zato darovati sve moje strahove i sumnje, moje lucidnosti i zaigranosti, da me pamtiš kao neku bajku, koja je stvarana zbog tebe, jer sam te vidjela onakvim kakvim te nitko ne vidi, i ti se sam ne vidiš, jer ne gledaš mojim očima...pusti me da trajem, dok se ne ugasi mjesec, a onda ćemo se jednom, smijati svako na svojoj strani kreveta...tamo onog drugog nikad nije bilo...
Post je objavljen 19.08.2022. u 00:27 sati.