Volim čitati boeme,
njihove stihove i poeme,
to me tako nekud ponese,
budem srećan kao oni,
od svih zaboravljeni.
U njima živi netko drugi,
neobičan u sreći i tuzi,
ne može to biti svatko,
tko nije nebo i zemlju dotako.
Volim njhove stare šešire,
nekad kad su se ljubili,
ispod njih su se usne krile,
sad su sami i ostavljeni,
one sretne .. oni napušteni.
Svatko piše u svoju svesku,
lijepe snove i životnu grotesku,
ne traže više od ljubavi ništa,
pruži toplu riječ kad pada kiša,
jedna riječ manje ili više nije ništa..
Volim šešir, boemu on lijepo stoji,
nema više snova i dane ne broji,
u očima skriva herbarij zaborava,
haustor mu kuća sudbinom odabrana.