Nocima vec gledam Velika Kola kako se kotrljaju po nebu. Palim cigaretu, po obicaju. Udisem svoju standardnu dozu. Struja zraka suska u zednim poljima. Mirno je. Mirna sam.
Najljepse bice na svijetu je zaspalo nakon pjevanja pjesmica i plesanja po svojoj gajbici. Ona je sretno dijete. Nadam se da ce izrasti u sretnu odraslu osobu. Nedirnutu mojim prokletstvom, koje se povremeno probudi samo da me podsjeti da je jos tu.
Ali tu sam. Jaca. Prisutnija. Borim se. Borim se i kad padnem. Kad mislim da ne mogu vise. Za svoja voljena bica. Vrijede te borbe.
I da... Puna sam oziljaka, umorna sam, zelim stati. Ali necu.
Sama sam ispod zvijezda, a opet... Nisam. Nikad nisam ni bila. Ispod ovih zvijezda je sve sto sam ikad voljela. Sve sto je ikad bilo bitno.
Borba je ionako privremena stvar. Ljubav je ono sto ostaje. Gasim cigaretu, suljam se do najljepseg bica na svijetu, sasvim tiho, da je ne probudim.
Za tebe se, Maleno Moje, vrijedi boriti.
Post je objavljen 21.07.2022. u 22:05 sati.