Valjalo je platiti vožnju.
Došao je kolima, ne onima paradnima, laganima, jarko žutima, nego onima tovarnima, velikima, teškima, sagrađenima od grubih dasaka, snažnima, koja su već živote selila.
Prečica je bila put, iz grada do susjednog sela, uz potok, pa preko tadašnjeg auto-puta, seoskim poljskim putevima do odredišta.
Sunčan je proljetni dan.
Lipicanci su zaigrani. Lak je na kandžiji. Zauzdava lijevu kobilu koja na svoju stranu vuče. Zvižduče zrak od povremenih pucnjeva.
Kola poskakuju, prašina nas prati.
Poskakujem i ja na šarenom tkanom tepihu.
Uzbuđena od jutra, od čekanja, od pustolovine.
Čvrsto se držim za svoju stranu kožnoga sica.
Na uskom mostu uspon i selo je pred nama.
Stajemo. Konji vraćaju dah.
Smješka mi se, bećarski. Šešir nakrivio.
Eeeee sad, moraš mi platiti put, reče, inače te vraćam u grad.
Gledam ga velikim očima.
Kako? pitam.
Znaš, reče.
Koja ti je najdraža?
Nasmije se i šešir još jače nakrivi.
Glasno, reče, glasno da te baka čuje!
Pjevaj majko ratara i bekrija...zaori se poljima.
12.04.2019.
Post je objavljen 20.07.2022. u 11:11 sati.