Neće se on razgovarat sa mnom. Nema dobra iskustva sa mnom.
Koje to iskustvo?
Nisam ga pustila u ured. Nije pozvan. Nije najavljen.
Jbg. To je nešto što ja moram riješiti sa zaštitarom.
Nije čovjek za to kriv.
Al ajmo ispočetka.
- Kuc kuc mogu li uć?
- Ne možete. - Nisam bila sama u sobi.
Kad završim. Otvaram vrata i pitam što treba.
- Mogu li uć?
- Ne možete. Niste najavljeni, niste pozvani...
Gotovo. Neće on više sa mnom se razgovarati.
- Naučite se raditi svoj posao! - viče on meni preko pol hodnika, dok ja stojim na otvorenim vratima svog ureda.
- Hoćete mi reć kako se zovete. - pitam, jer vidim da se vraća.
Neće, ide on na susjedna vrata. Ignorira me.
Ništa, odstojim još malo dok on na pol metra od mene na susjednim vratima upada mojoj kolegici.
I dobro.
Ubrzo nakon toga dolaze mi najavljene stranke, pod pratnjom policije u lisicama.
E sad. Čisto radi stavljanja stvari u perspektivu.
Pošaljem kolegicu u banku. S rješenjem, pravomoćnim. Treba odraditi nešto za štićenika.
Pita ona na početku da li mora čekati jer je službeno tu.
Mora čekat.
Čeka ona sat vremena.
Dođe na red.
I?
Nije ništa obavila, jer nema rodni list štićenika.
Pravomoćno rješenje - obriši si rit s njime.
Tko smo mi? Službenici? Koje države? Rješenja? Štambilji? Kurci jarci?
Kome mi tu mažemo oči?
Banka.
Mjesto na koje i kralj ide pješice.
Glavno da ja moram s ceste primiti svakog ko mi pokuca na vrata.
Pa čak i na blagajni u dućanu čekaš svoj red!
Inače, onaj lik s početka, morat će kad tad k meni, jer to što treba je isključivi posao pravnika nakon što preda zahtjev na prijemnom.
Post je objavljen 19.07.2022. u 15:14 sati.