Ne možeš to pisati...ne smiješ izreći...nije u redu...
Tako to nekako izgleda kad pomisliš da pustiš branu...onoga što se smije i ne smije reći i misliti i biti...ovo odavno nije mjesto tako dobro skriveno da mogu bilo što pisati...
I zato je ponekad teško, kad bi htjelo nešto izaći, ponovo pisati. I znam, ovo zaista zvuči kao totalna katastrofa. Tajna. Nešto strogo zabranjeno reći, kao pomisao da ti je cijeli život otišao u krivo.
A nije. Samo mi ponekad nedostaje stari. Ponekad se pitam od čega je to toliko bitnog bio sastavljen ako je samo tako otpuhan prvim vjetrovima. Od jednog malenog stana, uređenog mi baš onako po volji. Police sa slikama, jedna velika zelena slika šume. Jedan citat koji kaže da kad voliš ono što imaš, imaš sve što trebaš. Hah, ironično, zar ne? Ispijanje prve jutarnje kave u krevetu dok čuješ prolaznike pod prozorom...šetnja do dućana...kvart pun platana i parkova. Šuštanje lišća pod nogama ujesen. Magla i hladnoća, snjegovi. Obična, gradska svakodnevica.
Nekoliko prijatelja...možda i malo više njih koji su ipak ostali u svom nekom filmu iz kojeg sam ja otišla. Sljeme i odlasci gore. Izleti s planinarima. Dugačke vožnje nasipom. Savica, divna, divna jezera. Bundek...u ljetnim mjesecima kad nekako postane svježije dok se biciklom voziš preko mosta i preko parka...sjesti tamo na obali jezera, slušati zvuk oblutaka i gledati odraze svjetala u vodi.
Da, nije lako otići od ljudi. Ali, od onih pravih nisam ni otišla, došli su zamnom. Ono što mi nedostaje je grad sam. Cijeli taj jedan izgrađeni život...ta jedna ja koja je vikende provodila tamo uz jezero...možda ne baš sasvim sretna, možda čak i usamljena...ne mogu baš savršeno točno otkriti što to fali...ali fali.
Da, promjene su dio života. Da, ovaj sada ne bih nizašto mijenjala. Pa ipak, ne mogu zanemariti onaj dio mene koji je zastao kod zadnjeg skretanja i žali za ljetnim večerima u velikom gradu kojeg je voljelo. Možda je sve to normalno.
Eto, vani je.
Post je objavljen 14.07.2022. u 22:07 sati.